Molitva
Toliko si mi toga dao. Tek sad pomalo počinjem razumijevati riječi Pisma kome je dano dat će mu se i još više. U moje ruke dospjela je mjera dobra i natresena, puna skoro do vrha.
Ako me i u čemu budeš mogao osuditi, to će biti ovo. Zaborav koliko si mi toga dao. Život koji imam. Darovi koje si mi dao. Sposobnosti koje si stvaranjem moje duše utkao u mene.
Iskusio sam zlo. Okusio sam i patnju. Bol mi nije strana. Nekad proklinjem samog sebe i tebe zajedno sa mnom zašto si mi sve ovo dao. Opet, dovoljan je jedan zahvat tvoje milosti koji mi otkrije značenje i sadržaj te molitve koju nikad prije nisam molio: toliko si mi toga dao.
U gledanju neba, jer ga neki nikada neće vidjeti, mogu pročitati riječi te molitve. U fascinaciji maštom koja me pogoni i progoni, u čudesnosti moga uma, u neobičnosti moga tijela i mojih udova i njihovom djelovanju čitam molitvu: toliko si mi toga dao.
A ja? Nikako da preko mojih usana prijeđe ta molitva koja me uzdiže k tebi. Uporno tražim više. Hoću još. Ali, što mi još možeš dati kako bi me usrećio? Kažeš mi u Pismima kako si još samo ti sam preostao. Još mi možeš dati samog sebe. Izvan tebe ničega nema. Ništa ne postoji.
Ako se dadneš meni, što je s drugima? Daješ li sebe njima na isti način? Gledam bolesne. Umiruće. Nemoćne. Njima kao da ne daješ ništa. Kao da im uzimaš. I tek u njima i gledajući njih otkrivam svoj najveći grijeh. Otkrivam i svoj strah. Kako ću ti uzvratiti uzdarje? Kako ću njima reći o tebi, ako si uzeo od njih i meni dao?
Dijeliš milost. Možda bi trebao uzeti od mene i dati njima? Imaš svoje planove. Sa mnom. I sa svakim od njih. Ne razumijem tvoj plan. Ne razumijem milost. Osjećam je. Kad sam ti dovoljno blizu vidim je kako djeluje u meni.
Zašto si mi dao toliko da ti nikad neću moći uzvratiti? Je li to tvoj plan sa mnom? Uzet ćeš od nekoga i ono malo i njegovo mi dati? Njegove darove, sposobnosti. Možda je sve ono što imam od tebe bilo predviđeno za nekoga drugog?
Jesi li se dvoumio kod stvaranja? Umjesto njega ili nje stvorio si mene. Ako si i odlučio tako, znači da si darove koje imam bio predvidio za druge. Oni su ih možda mogli bolje iskoristiti. Ja o tome ne znam ništa, ali ti znaš.
Toliko si mi toga dao. Počinjem se polako navikavati na tu molitvu. Počinjem se polako odricati samog sebe i toga da na sve imam pravo i da mi sve i svatko pripada i mora pripadati.
Neobična je snaga te molitve. Oslobađa me. Počinjem otkrivati kako nemam pravo na drugog, jednako kao što ga nemam na samog sebe. Usudio bih se reći kako nemam nikakva prava.
Kakvo pravo još može tražiti onaj kome se Bog daruje i predaje se u njegove ruke da ga slavi, lomi i dijeli? Što češće ponavljam molitvu sve manje razumijem kako i na koji način ti radiš i djeluješ. Toliko si mi toga dao. Zašto baš meni? I s kojom svrhom?
Ta molitva izvor je moje velike znatiželje. I dubokog čuđenja. Možda ću je prestati moliti kada patnja postane trajna i bol intenzivna i nepodnošljiva. Možda ću nas obojicu prokleti i reći nisi mi trebao dati niti samog sebe, niti bilo što drugo. Trebao si me zauvijek ostaviti nestvorenim i nerođenim.
Možda će biti tako jednog dana. Ne znam. Zna milost. I ti. Ali, sad? Dopusti mi da se pomolim: toliko si mi toga dao. Ti si dar. Ja bih trebao biti zahvalnost. Plašim se kako ćeš me osuditi. Nezahvalnost je nešto najbliže mom strahu od vječne odvojenosti od tebe.
Toliko si mi toga dao. Nadam se da će, ako nikada nije, ova molitva prijeći preko mojih usana u trenutku moje smrti. Ako je šutke izgovorim ne zaboravi moje srce. Sagni se nada me i u tišini pažljivo poslušaj. Ako usne ne budu govorile, nadam se kako će to umjesto njih učiniti srce koje se predaje tvojoj milosti.
