Sartrovo razmatranje o jaslicama
Godine 1940. u zarobljeničkom logoru u Njemačkoj utamničeni francuski svećenici zamolili su Jean-Paula Sartra (1905.–1980.), francuskoga egzistencijalističkoga filozofa, koji je i sâm već nekoliko mjeseci ondje bio uznik, da u osvit Božića sastavi kratko razmatranje o jaslicama. Sartre, bezbožnik, prihvaća. I nudi svojim drugovima nekoliko veličanstvenih redaka. Kako sumnjati da ga milost nije pohodila u tom časku, makar on to poricao?

Imate pravo tražiti da vidite prizor Jaslica. Evo ih. Tu je Gospa, tu je Josip i tu je Mali Isus. Umjetnik je unio svu svoju ljubav u taj crtež. Možete ga smatrati lakovjernim, neiskusnim, ograničenim, ali poslušajte. Trebate samo zatvoriti oči da me čujete i reći ću vam kako ih vidim u sebi.
Gospa je blijeda i gleda Dijete. Ono što bi joj trebalo biti naslikano na licu zabrinuto je čuđenje, koje se samo jednom pojavilo na ljudskom liku, jer Krist je njezino dijete, pȕt njezine pȕti, tijelo njezina tijela i plod utrobe njezine. Nosila Ga je devet mjeseci. Dojila Ga je i njezino će mlijeko postati Božja krv. Grli Ga u naručju i govori: „Mali moj!“
Ali u drugom trenu ostaje posve bez riječi i misli: „Bog je tu“. I osjeća kako je obuzima bogobojazna zebnja za ovoga nijemoga Boga, za ovo Dijete, jer su sve majke na trenutak tako zatečene tim izdankom svoje pȕti, koje je njihovo dijete, i osjećaju se u progonstvu pred tim novim životom koji su načinile svojim životom, a koji nastanjuju strane misli.
Ali ni jedno nije bilo okrutnije i brže otrgnuto od svoje majke, jer On je Bog i u svakom pogledu nadilazi ono što ona može zamisliti. A teška je kušnja da se majka pred sinom boji za se i svoje ljudsko stanje. Pa ipak, mislim da postoje i drugi brzi trenutci što skliznu, a u kojima ćuti da je Krist njezin sin, Malašni njezin njoj i da je On Bog. Ona Ga gleda i misli:
„Ovaj Bog je moje čedo! Ova božanska pȕt moja je pȕt. Nastao je od mene. Ima moje oči i ovaj oblik usta je na mene. On je na moju priliku. On je Bog i On mi sliči.“
I nijedna žena nije ovako imala svoga Boga samo za se. Posve mali Bog – Božić, koga možemo uzeti u naručje i obasuti poljupcima, jako topli Bog koji se smiješi i koji diše, Bog kojega možemo dotaknuti i koji živi. Da sam slikar, upravo bih u tim časovima slikao Mariju. I pokušao bih prikazati dašak nježne smjelosti i strahopoštovanja kojim ona pomiče prst da dotakne slatku kožicu ovoga Djeteta-Boga koji joj toplom težinom grije koljena i koji joj se smiješi. Eto toliko o Isusu i o Djevici Mariji.
I Josip. Josip? Ne bih ga slikao. Pokazao bih samo sjenu u stražnjem dijelu štale, sjajnih očiju, jer ne znam što bih rekao o Josipu. A Josip ne zna što bi rekao o sebi. Klanja se i sretan je što se klanja. Osjeća se pomalo prognano. Vjerujem da pati, a to ne priznaje. Pati jer vidi koliko žena koju ljubi sliči Bogu. Koliko je ona već na Božjoj strani. Jer Bog je ušao u prisnost te obitelji. Josip i Marija zauvijek su razdvojeni tim plamenom jasnoće, a cijeli Josipov život, zamišljam, bit će da nauči prihvaćati. Josip ne zna što bi rekao o sebi: klanja se i sretan je što se klanja.
Jean-Paul Sartre