Svetoj Stolici treba Odjel za učinkovitost

Svetoj Stolici treba Odjel za učinkovitost, a to mora biti jedna od glavnih zadaća budućega pape. Učinkovitost je važna, čak i u Kuriji. Evangelizacijsko poslanje je u pitanju.

Većina promatrača kaže da konklava koja je izabrala Jorgea Bergoglia nije tražila papu koji će „praviti zbrku“, naukovnu, ćudorednu ili stegovnu. Tražili su papu koji bi – nakon Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., koji se nisu upustili u to, nego su taj posao prepustili drugima – preuzeo, očistio i poboljšao Rimsku kuriju. Ako Franjin pontifikat mjerimo kroz tu leću, bio je razočaravajući.

Nema sumnje da će apologeti navesti Predicate Evangelium kako bi pokazali da je Franjo „reformirao“ Kuriju. Tri boda. Zašto je za izradu toga dokumenta trebalo devet godina njegova papinstva? Što se doista (osim nazivâ) promijenilo u sljedeće gotovo tri godine? I, konačno, može li se iskreno reći da je Crkva upravno (ili, što se toga tiče, općenito) danas bolja nego što je bila 12. ožujka 2013.?

Drugi će reći da je, kao što kaže naslov apostolske konstitucije, Papin posao „propovijedati Evanđelje“, a ne biti upravitelj. Istina. Ali neiskreno je pretvarati se da papa poglavito propovijeda evanđelje onim što govori i kuda ide. Papa „propovijeda Evanđelje“ i tako što osigurava da Crkva ima potpornu infrastrukturu – novčanu, upravnu i znalačku (kadrovsku) – za obavljanje svoga poslanja.

Bilo je danâ kada je „Crkva“ bila dvanaest židovskih momaka, mahom ribara, i njihovi obraćenici koji su djelovali na rubu društva. Ti su dani davno prošli. Za sve one koji ustraju na privrženosti Drugomu vatikanskomu saboru kao lakmus-ispitu crkvenosti, Sabor je isticao razumijevanje suvremenoga svijeta i čitanje znakova vremena.

To ne znači prihvaćati suvremeni svijet pod njegovim uvjetima, niti Crkvu prilagoditi njima, kao da su signa temporis (znakovi vremena) neka nova objava po kojoj „Duh“ „razgovara“. No, to znači znati kako taj svijet djeluje i, u mjeri u kojoj je to moguće, susresti se i raditi s njim na širenju neiskrivljene poruke Evanđelja.

A u suvremenom svijetu to znači da je i Crkva utjelovljena kao ustanova. Ustanove nužno imaju birokratske strukture. Moraju, jer da bi ispunili svoje poslanje redovito trebaju timski rad. Nazovite to „suradnjom“, „kolegijalnošću“, „mističnim tijelom Kristovim“, ali – iako je osoba ta koja djeluje – rijetko se događa da se poslanje Crkve može dugoročno i široko unaprijediti ako nema institucijskoga tima.

Kurija (i zahtjevi za njezinom reformom) nisu ništa novo. Svaka biskupija ima nešto slično u obliku svoje kancelarije (ordinarijata, duhovnoga stola). Rimska kurija je jedinstvena jer je Sveta Stolica jedinstvena: ona „predsjeda u ljubavi“ prvenstvom nad sveopćom Crkvom. Rimska kurija, dakle, nije samo još jedna prerasla (i udobna) biskupijska kancelarija. Njezino je poslanje jedinstveno i sveopće, jer je uloga Svete Stolice jedinstvena i sveopća. Učinkovito djelovanje Rimske kurije stoga može neizmjerno olakšati ulogu Svete Stolice.

Ipak, kao što mnogi priznaju, to nije slučaj.

Uzmite u obzir financije. Vatikan trenutačno ima ozbiljan manjak. U isto vrijeme bilo je ozbiljnih slučajeva lošega financijskoga upravljanja i pronevjere u vatikanskim financijama pod Franjom. Povezani su s uzajamnim optužbama za nepoštenje u odnosu na namještaljke, što je problem koji utječe na pripuštanje u konklavu.[1] Među sablaznima povezanim s pokojnim kardinalom Theodoreom McCarrickom bila je njegova (i njegovih štićenika) praksa dijeljenja gotovine u neoznačenim omotnicama za „dobrotvorne svrhe“. Američka mrežna stranica Pillar dokumentirala je više slučajeva svećenika koji su potkradali župnu blagajnu. To nije neizbježna posljedica doticaja s novcem. „Mamon“[2] po sebi nije dobar ili loš; on jest. Važno je što ćete učiniti s njim.

Samo stajalište Crkve prema novcu na puno je načina krivo oblikovano. Vjerojatno će se čuti puno blebetanja o tome kako bismo trebali imati „siromašnu Crkvu za siromašne“. Pa ne: siromašna Crkva doista nije poželjna za doista siromašne. Korjenito siromaštvo je evanđeoski savjet, a ne zapovijed. Ako čitamo „znakove vremena“, Crkva bi mogla naučiti nešto o tome kako se glavnica stvara, umnožava i rabi u suvremenom svijetu tako da joj se, kao dobroj upraviteljici, povećaju novci koji joj trebaju za učinkovito i samostalno obavljanje svoje evanđeoske misije posvuda i održivo. To je daleko drukčija vizija od „siromašne Crkve za siromašne“.

Nema dvojbe kako će oni pristaše siromaštva tvrditi kako se to viđenje ne oslanja na božansku Providnost, itd. itd. Pozivam se na isusovačku maksimu: na kraju, moli kao da sve ovisi o Bogu (što i jest)… ali ponašaj se kao da sve ovisi o tebi. Čak je i Isus ukorio upravitelja koji je „igrao na sigurno“ zakopavši svoj talent umjesto da ga je barem malo umnožio (Matej 25, 14–30).

Katolici diljem svijeta trebali bi imati pouzdanje da se sredstva koje se daju Crkvi – bilo udovičin obol ili bogataški milijuni – ispravno koriste. To znači da bi Odjel za učinkovitost Svete Stolice provodio nadzor koji cijeloj Kuriji nalaže transparentne standarde za primanje, vođenje, ulaganje, rast, prisvajanje i isplatu novca u skladu s priznatim međunarodnim standardima za takve naddržavne ustanove kao što je Crkva. Da, naravno postoje slučajevi kada takve isplate moraju biti povjerljive. Nedvojbeno i vlade ponekad moraju potajno isplaćivati novac – i to ne nužno u nemoralne svrhe. Ali pravila su uspostavljena čak i za takve radnje.

Uzmite u obzir administraciju. Vrlo je malo onih koji će Rimsku kuriju ili vatikanske sudove smatrati uzorima učinkovitoga, a još manje brzoga i valjanoga postupka. Evo tri primjera:

– Sablazan koja je u tijeku s poslovima Marka Rupnika navodno napreduje prema suđenju, ali kardinal Fernández kaže da još uvijek traži sudce za taj predmet. S obzirom na učestalost slučajeva spolnoga zlostavljanja posljednjih desetljeća (molim ponovo pročitajte tih šest riječi ako sumnjate da nešto ozbiljno nije u redu u Crkvi) trebala bi postojati zasjedajuća vijeća sposobnih sudaca spremnih da ih se rasporedi prema potrebi da bi se pravda osigurala brzo. Pravda brzo nije nužno pogrješna pravda, a zakašnjela pravda je i nepravda.

– Trajna sablazan Rupnikove umjetnosti. Dikasterij za komunikacije tvrdoglavo ustraje da se vatikanska izdanja i dalje ukrašavaju djelima bivšega isusovca, kao da se nedavno nije obavila inventura vjerske umjetnosti u spremištu poznatom kao… Vatikanski muzeji. Papa Franjo se slikavao s Rupnikovim djelima iza sebe. Naravno, nitko nije „rekao“ da je to „vatikanska“ politika – pridržava je uvjerljivo poricanje – ali nitko to nije ni zanijekao. Kardinal Sean O’Malley u službenom je svojstvu molio u ime Rupnikovih žrtava da se prestane s tom praksom. Ta vrsta raznoznačna i dvosmislena javnoga stajališta ne bi smjela postojati u Svetoj Stolici.

– Blagdani. Kad svetkovina Neoskvrnjenoga začeća Blažene Djevice Marije pada na nedjelju došašća, svetkovina se prenosi na 9. prosinca. Slijedi li obveza sudjelovanja na Misi? Pitao je američki biskup i, mjesec dana prije blagdana, objavljen je odgovor (navodno napisan šest tjedana ranije) u kojem je stajalo: „da, prijenos i obveza idu zajedno, ruku pod ruku“. Biskupi su potom prionuli na posao. Mjesec dana nakon proslave, drugi vatikanski ured rekao je: „Pa, zapravo, ne.“ Rješavanje razlika u politici između uredâ koji su mjerodavni za neku stvar trebalo bi se zbivati prije, a ne nakon proglašenja smjernica. Takav nedostatak usuglašenosti cijeli pothvat samo čini nestručnim (amaterskim, diletantskim).

U području uprave, stoga, moraju postojati standardni operativni postupci unutar i među kurijskim tijelima koji osiguravaju da se politike stvaraju, razrađuju, vrjednuju, provjeravaju i proglašavaju dosljedno (uključujući procjenu učinaka).

Na kraju, uzmite u obzir osoblje. Nedavno se pojavila priča o dvoje zaposlenika Vatikanske banke koji su dobili otkaz jer su se crkveno vjenčali. Ako igdje bankarske politike ne bi trebale predstavljati zaprjeku braku ili zapošljavanju, onda je to Vatikan. Da, postoji potreba za izbjegavanjem sukoba interesa, ali obično postoje i načini na koje se mogu uspostaviti nadzorne prilagodbe da se problem zaobiđe. Isto tako nije tajna da se mnogi zaposlenici Vatikana žale na plaću ili moral. Crkva koja želi držati predavanje svijetu o tome kako strukturirati gospodarstva mogla bi najprije razmotriti kako primijeniti svoja učenja o društvenoj pravednosti na članove vlastitoga kućanstva.

Kao što se vidi, potrebne reforme nisu samo „upravne“. To nisu samo zahtjevi za novoga papu kojima se „guraju papiri“. Imaju etičku i ćudorednu sastavnicu. Oni svjedoče o tome kako Crkva postupa s ljudima, kako provodi pravdu i kako upravlja sredstvima koja će uvijek biti ograničena u odnosu na siromahe (Matej 26, 11). Oni omogućuju još snažnije i snalažljivije naviještanje Evanđelja.

„Činiti dobro“ nije u suprotnosti s tim da se to čini „kako treba“. To shvaćanje treba nadahnjivati Svetu Stolicu (i njezinu kurijsku potporu) u djelovanju u suvremenom svijetu.

engleski izvornik
talijanski prijevod

prof. dr. John Michael Grondelski[3]

[1] Prevoditeljska napomena: Giovanni Angelo Becciu.

[2] Prevoditeljska napomena: Màmōn (grčki μαμωνᾶς / mamōnãs) novozavjetni je pojam (Matej 6, 24; Luka 16, 9.11.13) za bogatstvo. Isus ga rabi kao semitski izraz za „blago u koje osoba vjeruje“, za uosobljenje izobilja i materijalnoga bogatstva, često s negativnim prizvukom. Predstavlja težnju za bogatstvom kao predmetom obožavanja ili povjerenja, za razliku od služenja Bogu. Izraz sugerira da bogatstvo može postati gospodar koji zahtijeva odanost, natječući se s Bogom za čiju privrženost.

U drevnom bliskoistočnom kontekstu, bogatstvo se često smatralo znakom Božje naklonosti, ali je predstavljalo i duhovnu opasnost. Uosobljenje bogatstva odražava šire kulturno razumijevanje da materijalno bogatstvo može izvršiti snažan utjecaj na pojedince, odvodeći ih od prvenstvenosti duha. U židovskoj misli ljubav prema novcu često se osuđuje kao korijen raznih zala, u skladu s Isusovim učenjima u Novom Zavjetu. Pavao piše: „korijen svih zala jest srebroljublje; njemu odani, mnogi odlutaše od vjere i sami sebe isprobadaše mukama mnogima“ (Prva Timoteju 6, 10).

Sv. Grgur Nisejski, sv. Ivan Zlatousti i Petar Lombard smatrali su Mamona zloduhom. Srednjovjekovni bogoslovci smatrali su ga zloduhom pohlepe. Ponekad povezivao s grčkim bogom Plutom i prikazan kao zavodljivi bog bogatstva. Riječ je s vremenom dobila svjetovni prizvuk kao sveobuhvatna potraga za bogatstvom i često se rabi u kritici kapitalizma ili bogatih pojedinaca .

[3] Prevoditeljska napomena: John Michael Grondelski je filozof, moralni teolog i odgojitelj, rođen 7. studenoga 1959. u Perth Amboyu (New Jersey, SAD). Bio je nastavnik na sveučilištima Fordham (Bronx, New York), Sv. Ivana (Queens, New York) i Seton Hall (South Orange, New Jersey).