Svi sveti – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
Crkva danas slavi sve svoje svete članove, sve one koji nakon ovozemnog života uživaju u nebeskoj slavi. To su svi oni na kojima Kristova milost nije bila uzaludna. To su oni koji su “trku završili, vjeru sačuvali” i koji su prispjeli do vijenca pravednosti u nebeskom kraljevstvu. To su toliki o kojima nema ljudskog spomena ni ljudskih zapisa. Ali su pred Bogom i u Bogu veliki. Htjeli bismo ih nasljedovati na njihovom ovozemnom putu vjernosti i u njihovoj nebeskoj slavi. Zato ćemo na početku ove svete mise zamoliti Gospodina da nam oprosti sve naše grijehe i propuste.
- Gospodine, stvorio si nas na svoju sliku, sebi slične. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, tvojom smo milošću suobličeni tebi, po kome je sve stvoreno. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti i nas pozivaš u svoje kraljevstvo gdje nas čekaju svi tvoji sveti. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Većina nas i svjesno i nesvjesno gleda na svece kao na olimpijske pobjednike i svjetske rekordere. Lijepo je pobijediti na olimpijskim igrama u utrci na sto metara, lijepo je prekrasno je postaviti svjetski rekord u skoku u dalj, ali to je od nas običnih ljudi kilometrima daleko. Tako nekako gledamo i svetost. Prekrasno je to kako je živio Leopold Mandić, izuzetno je to što je činila Majka Terezija, ali to je od nas, običnih vjernika, jako daleko i do nam je nedohvatljivo. Međutim, današnje nam evanđelje i današnji nam blagdan poručuju da je svetost dostižna, zapravo nužna i potrebna. Jer, samo sveti dolaze u nebo. Svetost je tako jednostavna i tako “normalna”. Zapravo, “nenormalno” je ne biti svet. Kako? Prisjetimo se samo dijela onoga što smo čuli u današnjem evanđelju (Mt 5, 1-12a)!
Blago siromasima duhom. Siromah duhom je, naravno, onaj koji ne dopušta da ga zarobi bogatstvo ovoga svijeta. To je čovjek koji se služi zemaljskim dobrima, ali on sam ne želi biti rob tih dobara. Zar je to neostvarivo? Na to smo svi pozvani i svima je to dostupno.
Blago krotkima, oni će baštiniti zemlju. U ljudskoj povijesti izgleda da su zemlje osvajali nasilnici, kraljevi i vojskovođe pomoću svojih silnih vojski, ali je sve to trajalo ograničeno vrijeme. Krotak čovjek je Božji čovjek. Nenasilan, dobrostiv, spreman pomoći. Krotak čovjek štiti slaboga. On pomaže ne očekujući ništa zauzvrat. Takav čovjek će baštiniti zemlju, onu vječnu domovinu, takav čovjek je Božji čovjek, a Bog je odvijeka i dovijeka.
Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe. Milosrdan čovjek svjestan je svoje grešnosti, svjestan je da ga je Bog stvorio na svoju sliku. Zato prašta, da bi mu se oprostilo. Zato je milosrdan, da bi mu Bog iskazao milosrđe. Zato je dobrostiv, jer je Bog takav, a Bogu se nadamo prispjeti.
Blago mirotvorcima. Zar je nemoguća misija pokušati i pokušavati donijeti mir tamo gdje je razdor. Zar je tako teško izbjegavati uvrede, teške riječi? Zar je nemoguće praštati i tako doprinositi miru i pomirenju? Rekli bismo, sve je to za “normalne” ljude.
Blago gladnima i žednima pravednosti. Eto, Gospodin nas poziva da podnosimo nevolje i nepravde, baš kao što je on podnio svoju muku i smrt. I to tako da ne proklinjemo i da ne mrzimo svoje mrzitelj. Izgleda teško, ali u suradnji s Božjom milošću to je itekako moguće i to donosi velik mir i blaženstvo već na ovome svijetu.
Zapravo, ljepota svetosti i jest u tome da čovjek nastoji iz dana u dan predano i s ljubavlju vršiti svoje dužnosti, da nastoji drugima činiti ono što bi htio da oni njemu čine, da nastoji svoj pogled i svoje želje izdizati iznad ovozemnih užitaka… Sve je to i tako lijepo i tako ostvarivo, normalno. Toliko ljudi to u velikoj mjeri ostvaruje u naše vrijeme. Nenametljivo i tiho. To su oni plemeniti i sveti ljudi kojima se ne bave sredstva javnog priopćavanja, ali koji su veliki u Božjim očima.
Ne trebamo i ne smijemo očekivati da se svijet pokrene mimo i izvan nas. Svatko je od nas pozvan na svetost. U tome smislu poslušajmo na koncu jednu lijepu priču:
Bio jednom jedan čovjek koji je bio izuzetno svet i dobar u svemu što je činio. Samo što on sam o tome nije pojma imao. Bio je toliko svet da su se i anđeli silno radovali kad bi ga gledali. Jednom tako dođe do njega anđeo o kaže mu: “Bog me je k tebi poslao. Poželi što god hoćeš i Bog će ti dati! Bi li htio moć izlječenja, da sve bolesti možeš izliječiti polaganjem svojih ruku?”
Čovjek odgovori: “Ne. Milije mi je da to sâm Bog čini.”
Anđeo nastavi: “Bi li htio imati dar, da svojom riječju grešnike na pravi put privodiš?”
Čovjek odgovori: “Ne, ne bih ja htio doticati ljudska srca. To je posao anđela.”
Anđeo je bio uporan: “Želiš li postati takav uzor svetosti, da to svi vide i nasljeduju te?”
Čovjek reče: “Ne, jer bi tada ljudi svraćali pozornost na mene, a ne na Boga.”
Konačno anđeo reče: “Što bi onda htio?”
Čovjek jednostavno odgovori: “Božju milost. Dok nju imam, sve imam.”
Anđeo je još jednom bio uporan: “Ipak za tebe treba jedno čudo!”
Čovjek na koncu odgovori: “Dobro. Neka Bog tako djeluje kroz mene da ja to i ne primijetim.”
I bilo je tako: Kuda bi god sveti čovjek prolazio, sjena bi padala iza njega i liječila ljude, a on to nije ni vidio. Štoviše, svi su svraćali pozornost na sjenu, a ne na njega, tako da je njegova želja bila uslišana.
