Tko je bez grijeha

U Ivanovu evanđelju čitamo kako pismoznanci dovode pred Isusa ženu uhvaćenu u preljubu. Prema Zakonu treba biti kamenovana. I oni sada traže Isusov pravorijek. Bude li Isus rekao da je valja pogubiti prema Zakonu, onda dolazi u sukob s rimskom vlašću koja samo sebi pridržava pravo smrtne osude. Bude li, naprotiv, rekao da ženu valja poštedjeti, onda bi on došao na glas kao onaj koji ne poštuje židovski Zakon… Danas bi to izgledalo drugačije. Eno, onaj je uhvaćen „s prstima u pekmezu“. Svi se mediji zgražaju, svi (i ja među njima) ocrnjuju prijestupnika, svi sude i presuđuju baš kao i ona svjetina koja skupila oko one preljubnice.

Međutim, onoga dana Isus šuti. Pognute glave piše po pijesku. No svjetina sve više navaljuje tražeći od Isusa da bez uvijanja kaže treba li izvršiti smrtnu presudu ili ne. A Isus (svaka mu je riječ blagoslovljena!) ne dižući glave kratko veli: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.“ I nastavi dalje pisati.

I svi su otišli. Nisam li i ja bio među onima koji osuđuju? Trebam li se i ja povući? I stvarno: tolike mi slike prolaze glavom. Samo kad se sjetim svojih padova i lutanja, ludosti i grijeha… Okrećem se, te i ja i polagano odlazim. Zajedno s pismoznancima. Što mi je ovo trebalo? Doista, što nam to treba? Zašto ljudi uopće imaju potrebu druge osuđivati, na druge „bacati kamenje“? Pustimo li po strani sudstvo i zakone, upitajmo se, otkuda u meni tolika potreba da sudim, štoviše, „izričem smrtnu presudu“? U koga trebam više gledati: u druge ili u sebe?

To je pravo pitanje. Treba gledati prvenstveno vlastitu nutrinu. Ne samo zbog toga što ne bi bilo u redu miješati se u tuđe posle, nego zbog sebe samoga. Da vidim što se to u meni krije. Jer na ovome svijetu jedino što stvarno mogu promijeniti, jesam ja sam. Samo sebe mogu sigurno mijenjati. Druge? Svijet? Svjetsku politiku? Prijatelje? Neprijatelje? Vlastitu djecu? Ne baš.

U vremenu korizme dobro je početi od sebe, dobro je zbrojiti račune, pogledati u vlastitu nutrinu, oplemeniti vlastitu dušu. Time ću zacijelo unijeti više mira i radosti u sebe ali i među one s kojima živim. Vrijedi pokušati.