Bogu se klanjaj i Njemu služi
Prva zapovijed
138. Nju je Krist formulirao ovako:
„Gospodinu Bogu se klanjaj i Njemu jedinomu služi“ (Luka 4, 8).
To u ime pravednosti koja naređuje: daj svakomu njegovo! Ali pravednost novoga čovjeka, kršćanina, ne smije biti vanjska kao pravednost farizeja, nego prvotno unutarnja. Za Krista je najviša krjepost unutarnja čistoća duše, a sve zapovijedi svodi na ljubav prema Bogu i bližnjemu (Matej 22, 40). Ljubav, pak, kršćanina će poticati i na opsluživanje pravednosti.
Bogoštovlje
139. Bog je stvoritelj, čovjek je Božje stvorenje. Bog je i čovječji usrećitelj. Razumljivo da je čovjek dužan na osobit način Boga štovati, klanjati Mu se i služiti Mu. Bogoštovljem čovjek priznaje svoju ovisnost o Bogu. Dobra narodna duša kao da i kod nerazumnih bića otkriva to izricanje priznanja, pa veli: „Kokoš vodu pije i na Boga gleda.“ U bogoštovlju vidi put k sreći, zato sokoli čovjeka: „Tko Boga štuje, triput blago mu je.“ „Tko Bogu služi, ima dobra gospodara.“ Prema tome, bogoštovlje predstavlja bitnu čovječju dužnost na zemlji.
Predano se posveti službi Božjoj!
140. To je prva manifestacija bogoštovlja. Neizravno služi Bogu tkogod vrši svoje dužnosti; izravno Mu služi tko hitro, spremno, veselo obavlja pobožne čine kao što su: slušanje svete Mise i sudjelovanje u njoj, molitva, primanje sakramenata itd.
Samo Bogu služi! Moderno poganstvo ponavlja stare zablude pa naučava protivno. „Ljudski rod je istinski veliko biće“, zato zaslužuje da do sada Bogu posvećen oltar postane „podnožje kipu ljudskoga roda“ (Auguste Comte). Poganski humanizam i danas ponavlja: „Čovjek je početak religije, čovjek je centar religije, čovjek je svršetak religije“ (Ludwig Feuerbach). Za neke je religija „otuđenje čovječje samosvijesti“ (Karl Marx).
Kršćanin smatra svaki čin bogoštovlja kao strogu zapovijed naravnoga moralnoga zakona i kao jasno očitovanu volju Božju. Bogoštovlje obuhvaća čovječju dušu u njezinoj punini. Vjernik zna da čovjek nije vrhovno biće, nego da je nesavršen i prolazan stvor Božji. Boga shvaća kao vrhovno Biće, zato ta spoznaja postaje izvorom teženja prema Bogu. Teženje se očituje u bogoštovlju, a najprije u nekoj unutarnjoj posveti, u predanosti službi Božjoj.
Udovoljiti diktatu razuma znači otkriti tajnu prave čovječje samosvijesti. Čovjek sebe „nađe“, otkrije svoju vrijednost samo tada kada sebe shvati kao Bogu podložna, o Bogu ovisna, time obvezana da i na vanjski način dokaže tu ovisnost o Bogu. Bogoštovljem čovjek izravno i na specifičan način dokazuje svoju ovisnost o Bogu, svoju pripadnost Bogu. Kada se pak čovjek usudi postaviti sebe, čovjeka, mjesto pravoga Boga, tada sebe izgubi, sebi naškodi, jer „tko pljuje u nebo, na obraz mu pada“. Naprotiv, u bogoštovlju čovjek postaje svećenikom kozmosa, posvećuje prostor i predmete, obilježava svoju djelatnost teocentrično.
Bilješka
Mnogo ima predmeta pojedinih pobožnosti. Ivan XXIII. istaknuo je da su tri osobita predmeta prave pobožnosti, naime: Ime Isusovo, Srce Isusovo i Krv Isusova. Ti predmeti neka postanu smjer ostalim pobožnostima. Od njih struji toplina, koja se prenosi na sve druge pobožnosti. Svakako, u svim vrstama pobožnosti treba izbjegavati neobuzdanu maštu, koja zapostavlja objektivne zasade razuma i vjere, a promiče praznovjerje; farizejstvo ili falsifikate pobožnosti, koje računa samo ili poglavito na vanjštinu, na nastup, tj. na formalizam; subjektivizam, koji nastoji da sve vrste pobožnosti svede na onu koju pojedinac subjektivno osjeća te je želi nametnuti drugima.
Moli!
141. To znači: uzdigni dušu prema Bogu! Priznaj svoju ovisnost o Bogu, potrebu, da ti On udijeli potrebna, prikladna dobra za život duše i tijela. Prosi, dakle, od njega, što ti je potrebito duši i tijelu.
a) Smije li religiozan čovjek od Boga tražiti pomoć? Nema poteškoća shvatiti da molitva ima smisla kao čin poklona, zahvale, ali neki moderni ponavljaju stare poteškoće, pa vele da je molitva, kao prošnja, od Boga suvišna, jer da Bog zna što trebamo (Immanuel Kant). Jean-Jacques Rousseau i neki drugi odbijaju molitvu – prošnju, jer da Bog ne može odstupiti od svojih nepromjenljivih odluka. Neki je pak smatraju ispod časti čovječje, jer da sam čovjek može postići životnu sreću bez pomoći od Boga (racionalisti).
Kantu bismo kratko rekli da Bog zna za naše potrebe, ali mi moramo dokazati svoju ovisnost o Bogu, izričito postati svjesni te svoje ovisnosti, što polučujemo kad izričemo svoje potrebe. Zar molitvom – prošnjom ne razvijamo povjerenje između nas i Boga? Tko je u koga molio da nije barem donekle vjerovao u dobar ishod molitve?
Rousseau kao da zaboravlja da i molitva – prošnja kao takva ulazi u te nepromjenljive odredbe Providnosti. Neke je darove Bog vezao uz čovječje molitve, što znači, da će ih čovjek postići samo uz molitvu. Molitva je od Boga predviđena i planirana kao sredstvo da se postignu neka dobra. Predviđeno je hodanje, da se dođe do nekoga mjesta; predviđeno je uzimanje hrane, da se čovjek prehrani, a ipak nitko zato ne osuđuje ni jedno ni drugo.
Racionalisti zaboravljaju da je čovjeku iskustveno poznata bijeda i nevolja života. – Ako u ime autonomije žele da čovjek što više napreduje, zašto prekidaju vezu s Bogom, prema kojemu se može napredovati beskrajno? Zašto odvraćaju pogled od Najsavršenijega? Kada racionalisti tvrde da čovjek može svojim snagama postići životnu sreću, naliče djetetu koje se ponosi što dohvaća visoko položen predmet, a podignut je od oca. Ako racionalisti žele nastupati kao predstavnici autentične ljudske naravi, neka se sjete da čovjek moli od drugoga čovjeka štošta, dakle da mu je molitva prirođena. A zašto ne usvoje molitvu, kad je svi narodi prakticiraju? Ako smatraju da čovjek od sebe sve ima, postupaju kao bijednik koji se ne želi riješiti svoje bijede.
b) Odrastao je čovjek dužan moliti. Molitva je za njega redovito sredstvo spasenja. Molitvom čovjek postaje suradnik Božji u ostvarenju plana providnosti Božje. Ali „kako se mora uvijek moliti i ne klonuti“ (Luka 18, 1)? „Uvijek moliti“ znači: krjeposno živjeti, jer „dobra su djela najljepša molitva“ (narodna); imati uvijek u Boga pouzdanja, jer „u Boga su pune ruke“, a on je „stari davalo“ (narodna); željom za vječnim životom prožimati svako djelo, orijentirajući ga prema vječnoj sreći, jer „svjetovna slava dokle godi, a Božja do vijeka“ (narodna); u svemu biti prepušten volji Božjoj, te reći: „Il dažd pada, il snijeg prši, nek se Božja volja vrši“ (narodna). Izričito je naređeno moliti u nekim prigodama, npr. kad se mora slušati svetu Misu. Vrlo je korisno i pohvalno moliti jutarnju i večernju molitvu, ali te molitve nijesu naređene pod grijeh. (Nama svećenicima i redovnicama – jesu, jer molimo u ime Crkve.)
c) Nije dosta moliti u duši. Molitva mora biti izvanjska, barem u nekim prigodama. Ta izvanjska molitva, što se čuje i vidi, znak je bratstva u Kristu. Ona je afirmacija vjere. Ona je kao neki izazov Božje dobrote, jer je Bog takvoj molitvi obećao ispunjenje (Matej 18, 20). Javna je molitva javni čin štovanja Boga. Potrebno je da skupno, javno Bogu bude iskazano štovanje, da tako skupno odjekne priznanje ovisnosti o Bogu.
d) U pravom i u punom smislu molimo samo Boga, gospodara svih dobara. Blaženu Djevicu, anđele, svetce molimo za zagovor. Neki teolozi smatraju da nije opravdano moliti duše u čistilištu, jer doista njihovo je stanje više kazneno, zato radije moramo moliti za njih. Uvodi se, međutim, praksa moliti i duše u čistilištu, a Crkva još nije izrekla svoju misao o tom pitanju.
e) Dužni smo moliti za sve. koje moramo kršćanskom ljubavi ljubiti, a koji su potrebni. Osuđenici ne mogu postati dionicima naših molitava, a blaženici ne trebaju naših molitava. Kad kažemo „za sve“, znači da ne smijemo pozitivno nikoga isključiti iz svojih molitava, ali nijesmo poimence dužni moliti ni za koga, osim ako se netko nalazi u vrlo teškoj potrebi, a među nama opstoji posebna veza.
f) A kako treba moliti? Bez sumnje sam pojam molitve uključuje da se moli u duhu poniznosti, a ne kao farizej (Luka 18, 10). – Samo ustrajna molitva dokazuje pouzdanje i ljubav, i ona polučuje što prosi (Luka 11, 8). – Pobožnost ili sabranost traže se u ime neke prikladnosti, da molitva ne bude neko makinalno ponavljanje riječi (Matej 7, 21), jer „brbljava molitva ne dostiže neba“, kako kaže naša narodna. – Moli pouzdano, a ishod molitve prepusti Bogu, jer „Bog znade, što je za koga“, pa, ako ti se čini da te Bog nije uslišao, pamti: „Bog zatvori jedna vrata, a otvori stotinu“ (narodna).
g) Moramo moliti „kako treba“ (Rimljanima 8, 26), a to ne znamo. Još teže je shvatiti: što ili koja dobra možemo prositi. Molitva je kod mnogih svedena na sredstvo uredovanja u „hitnim slučajevima“, da se riješe razna pitanja zdravlja, imovine, bezizlaznih situacija. To je zainteresirana, egoistična molitva. I u predmetima, za koje molimo, moramo opsluživati ljestvicu vrjednota: najprije duhovna dobra: milost, ustrajnost, očuvanje od grijeha itd. Naravna dobra kao: zdravlje, novac, uspjeh na ispitima i slično, mogu postati štetna za dušu, stoga ta dobra moramo moliti pod uvjetom: koliko nam služe za vječno dobro. Doista, teško je reći da griješi tko moli za indiferentnu stvar, npr. da dobije na lutriji, ali takva je molitva premalo duhovna. Prvotno, dakle, moramo moliti ono što je prikladno i korisno za vječnu sreću u nebu.
h) Čovjek molitve dokazuje i na svojoj vanjštini, da ga je molitva preporodila. Smirenost odsijeva na njegovu licu. U molitvi nalazi utjehu. Ona je izvor iz kojega crpi pobude za napredak u duhovnom životu. Molitva je tako uzvišen čin da posjeduje sve uvjete da bude smatran zaslužnim činom. Ona istovremeno predstavlja i čin zadovoljštine, jer traži neki napor, svladavanje nekih poteškoća, npr. moliti kad je vruće ili hladno, moliti za vrijeme unutarnje „suhoće“. Živjeti u duhu molitve znači pretvarati sva djela u molitvu, a „duh molitve“ traje koliko traje nakana, kojom sebe i svoja djela čovjek upravlja Bogu.
Samo se Bogu klanjaj!
142. Kad se čovjek duboko pokloni, dotakne se koljenom zemlje, kao da hoće izraziti svoju ništavost („sjeti se da si prah“), svoju potpunu podložnost Bogu. U dubokom poklonu možeš u duši obuhvatiti čitav svijet i podložiti ga Bogu. Nije li to kao neki čin sveopće svećeničke službe? Svaki klanjatelj Bogu na taj način postaje donekle svećenik.
Koliko poklonika Bogu u duši možda usred gradske vreve! Koliko čina poniznosti u najbriljantnijim nastupima velikana! Pravo je klanjanje prije svega ono unutarnje (Ivan 4, 23). Vanjsko je klanjanje potrebno, naređeno, ali ono mora biti znak unutarnjega poklona, ali istovremeno i uzrok. Znak, jer vanjsko bez unutarnjega samo je gluma. Uzrok, jer tko se često i iskreno klanja, u tomu će se razviti osjećaj podređenosti Bogu i posvemašnje ovisnosti o njemu.
Poletimo mišlju do poklona onih triju mudraca. Poklon pastira malom Isusu bio je drag, jer kao da je poklon čistih, poniznih duša. Ona tri mudraca predstavljaju znanje, ali i oni sagibaju koljena pred rođenim Bogom. Značajno je zlato, značajni miris i mirha, ali još značajnije jest to: ti mudraci „prinose sebe kao zalog pokornosti svijeta“ (Giovanni Papini). Čovječanstvo će ih spominjati sa zahvalnošću do svršetka svijeta.
Treba li isticati ono: „samo“ se Bogu klanjaj? Klanjanje drugim bićima nazvat ćemo idolopoklonstvom, klanjanje čovjeku osim toga označujemo kao posebnu profanaciju, posebno bezumlje. Tko izabere čovjeka za boga, taj ne smije od drugih ljudi tražiti nikakva priznanja ni poslušnosti, jer
„čovjeku je slobodan izbor samo između Boga i ničega, pa kad se kičme Boga, nema valjana razloga da se pokorava plemenskim idolima i ostalim fetišima razuma ili strasti“ (Giovanni Papini).
Bilješka
Pamti za praksu, da se samo Bogu klanjamo, a svetce i anđele častimo. Neki zamjeraju katolicima da se klanjaju kipovima i slikama. Ta je zamjerka posve neopravdana. Zar ti isti ne iskazuju štovanje zastavi ili raznim velikanima, predstavljenima u kipu, slici i u drugom kojem znaku? Kip ili slika ne posjeduje nešto sveto u sebi, ali štovanje kipa ili slike prenosi štovatelja do ono što kip ili slika predstavlja. Ako se pak radi o klanjanju u pravom smislu, npr. poklonu do zemlje, taj je čin vanjskoga bogoštovlja rezerviran samo Bogu, a nijednomu stvoru i ničemu što je stvoreno, koliko to promatramo kao stvoreno. Ne klanjamo se Blaženoj Djevici ni svetcima, niti njihovim kipovima i slikama. Kristu se klanjamo, jer je Bog.
Svetkuj blagdane!
143. Ovo je izvanjski, javni, socijalni čin bogoštovlja. U ovom se činu sastaje i dužnost pobožnosti i molitve i klanjanja. Prikladno je da se Bogu posveti barem jedan dan u sedmici. Neka pak otajstva milosna života zaslužuju da im se učini poseban spomen. Isto je tako korisno i opravdano da Blaženoj Djevici i svetcima posvetimo neke dane, zbog njihova udjela u djelu spasenja. I taj je običaj uveden od Apostola, usvojen je od kršćanskoga naroda, a Crkva ga je tijekom vjekova proglasila zakonom.
Zapovijed ovoga čina bogoštovlja uključuje dvije stvari: 1) vjernik se mora suzdržavati od teška posla, tj. posla koji rastresa, koji se obavlja tjelesnim snagama, neposredno služi tjelesnom uzdržavanju, teško umara, npr. obrađivanje zemlje, vođenje obrta, preslušavanja svjedoka. Razumije se da kratkotrajan rad nije uopće grijeh. Isto tako je očito da je dopušteno raditi, ako za to ima opravdana razloga, tj. kad bi propustio rad značilo bi sebe ili svoje izložiti znatnoj šteti ili znatnim neugodnostima (br. 64 i 65), jer „subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote“ (Marko 2, 27). Vjernik mora sudjelovati u prinosu žrtve Novoga Zavjeta: svetoj Misi. Bilo pjevajući bilo moleći vjernik mora prisustvovati cijelom liturgijskom obredu od početka do zadnjega evanđelja, i to integralno, tj. nije mu dopušteno slušati dijelove od više Misa pa ih smatrati ujedinjenim, npr. kad bi se na više oltara celebrirale Mise. Očito je da ni ovaj čin nije bezuvjetno naređen, nego od slušanja svete Mise ispričava svaki osrednje težak razlog, tj. svaki razlog koji je skopčan s kakvom znatnom neugodnošću ili štetom za dobno duše ili tijela, pojedinca ili obitelji, pa i bližnjega, kako smo rekli malo prije.
Lako je uvidjeti da zapovijed o svetkovanju blagdana ima veliko značenje. Svetkovanje blagdana jest socijalan čin bogoštovlja, a posve je prikladno da se skupno, društveno iskaže Bogu čast i štovanje. – Osim toga, odmor od rada uvjet je zdravlja i uspješnijega rada. – Kad se vjernici zajedno nađu u crkvi, osjete zajedničku pripadnost jednoj duhovnoj obitelju – I duhovi se zbližuju, jer u crkvi se brišu razlike. Pred stolom Gospodnjim svi su ljudi isti.
Dani kada je naređeno sudjelovati u svetoj Misi i ne raditi teške poslove za cijelu Crkvu, jesu ovi: sve nedjelje, Božić, Nova Godina, Bogojavljenje, Spasovo, Tijelovo, Uznesenje Marijino, Bezgrješno Začeće, Sv. Josip, Sv. Petar i Pavao, Svi Sveti. U nekim su državama posebnom dispenzom neki od tih dokinuti kao zapovjedni blagdani, a u nekima su preneseni u nedjelju.
Pazi: Nije glavno u blagdanske dane ne raditi, nego je glavno te dane posvetiti Bogu, odstraniti sve što rastresa, što odvraća od bogoštovlja. Nije li možda sportomanija veća negacija svetkovanja blagdana nego li neki poslovi, pa zvali se oni i težački?
Bilješka
Prinos darova ili darežljivo poklanjanje predmeta u čast Božju spaja se sa sudjelovanjem u sv. Misi, jer se za vrijeme prikazanja kupi milostinja. Nekada su se Bogu prinosili prvi plodovi zemlje, a danas se kupe milodari u pobožne svrhe. Darovi za uzdržavanje službenika oltara neposredno idu njima, posredno su namijenjeni bogoslužju, jer „službenici žrtvenika sa žrtvenikom dijele“ (Prva Korinćanima 9, 13) darove. I za službenike oltara vrijedi ona: „Radnik zaslužuje svoju plaću“ (Luka 10, 7).
Prinesi Bogu zavjete!
144. Tko se promišljeno i slobodno obveže pod poseban težak grijeh, da će u čast Božju izvršiti nešto savršenije, bilo to savršenije u sebi bilo s obzirom na pojedinca, taj kao da obavlja posebnu posvetu, dokazuje poseban žar u štovanju Boga. Tako se neki zavjetuju na celibat, jer je celibat savršeniji stalež nego, ženidbeni stalež, kako smo rekli u br. 130. Možda je za pojedinca bolja ženidba, stoga će pojedinac moći položiti zavjet, da će se ženiti.
Nikomu nijesu draga luda obećanja, još manje Bogu. Zavjetovanik mora imati barem virtualnu nakanu da će na sebe preuzeti obvezu zavjeta. Dovoljna je prije učinjena nakana, koja nije opozvana, nego još traje u raspoloženju. Bez te nakane nema svjesno-voljnoga čina, nema zavjeta, analogno onomu što smo rekli u br. 11 i drugdje.
Zavjet se polaže samo Bogu, ali može se apelirati na Blaženu Djevicu ili na svetce, da budu zagovaratelji kod Boga;. da rado zavjet primi, te da dade milost da se zavjet ispuni.
Razumljivo, ne bismo mogli govoriti o zavjetu kada bi se netko zavjetovao na nemoguće ili na nešto što je nečasno. To bi bilo kao neko izrugivanje Boga. Kršćanstvo ne odobrava npr. zavjet Jefte, kojim se zavjetovao da će prinijeti Bogu za žrtvu prvu osobu koja mu dođe ususret na povratku s pobjedonosnoga rata (Sudci 11). Izišla mu ususret jedinica kći, i nju žrtvova.
Bilješka
Za praksu, pamti: polaganje zavjeta u raznim crkvenim redovima ravna se po posebnim zakonima. Mi ovdje govorimo o polaganju zavjeta od pojedinaca, privatno. Ispovjednik će prosuditi je li potrebito pojedine privatne zavjete poništiti, pitati oprost ili zamijeniti u lakše djelo. Zavjetovanik može sam zamijeniti zavjet u bolje ili jednako teško djelo ili predmet, ali ne može u lakše djelo, jer zavjet je kao neka posveta Bogu, zato o njemu načelno odlučuje Božji službenik (kad se radi o olakšanju obveza).
Pojedinac neka pamti, da se dogodi da zavjet prestane sam po sebi, pa u tom slučaju nije ni potrebito da zavjetovanik traži od ispovjednika da ovaj posreduje. Zavjet prestaje po sebi ako je njegovo ispunjenje postalo nemoguće, jer se bitno izmijenio predmet; nastupile posve različite okolnosti; nestao motiv radi kojega je zavjet bio položen; prošlo vrijeme za izvršenje zavjeta. To je razumljivo po sebi.
Uoči ovaj slučaj: neki se vjernik zavjetom obvezao da će svake nedjelje i blagdana sudjelovati u sv. Misi. Teško se razbolio. U tom slučaju niti je dužan poći k Misi, niti se smatra prekršiteljem zavjeta. Dogodi li se da je hotično i bez razloga izostao od Mise, krivac je dvostrukoga grijeha: prekršio je zapovijed slušanja sv. Mise i učinjeni zavjet.
Zovi Boga za svjedoka!
145. Prisega ili zakletva jest također čin bogoštovlja, zato i sv. Pavao upotrebljava izraz „svjedok mi je Bog“ (Rimljanima 1, 9; Filipljanima 1, 8 i drugdje). Zakleti se znači svjesno-hotično, uz određenu formulu zvati Boga za svjedoka, da se govori istina ili da se istinito obećaje nešto izvršiti u budućnosti. Ako nema nakane ili određene formule, ili ako se ne zove Bog za svjedoka, ne govorimo o zakletvi kao činu bogoštovlja, i takva je zakletva nevaljana.
Osim toga treba paziti, da često prisezati ili prisezati za sitan razlog znači ne postupati prema Bogu s dužnim poštovanjem. Isto tako je manjak poštovanja prema Bogu, ako netko priseže na ono što ne smije govoriti niti činiti. Razumljivo, u tim slučajevima ne možemo govoriti o bogoštovlju, nego radije o uvrjedi Božjoj.
Zaklinji!
146. Veliki je svećenik zaklinjao Krista, da reče, je li on Krist, Sin Božji (Matej 26, 63). Zaklinje onaj, koji se poziva na Božji auktoritet, da drugoga navede ili skloni da nešto učini ili propusti činiti. U tom činu zaklinjanjem se jača molba; apelira se na ljubav drugoga prema Bogu; zove se Bog da molbu pomogne.
Zaklinjanjem uzvisujemo ime Božje. U zavjetu mu izričemo da je On sâm vrijedan primati naše darove; u zakletvi ili prisegi samo Boga smatramo takvim da Mu možemo vjerovati, jer niti vara niti može biti prevaren; u zaklinjanju potičemo bližnjega na strah prema Bogu; pozivamo se na Božji auktoritet.
Kad zaklinjemo Bogom, anđelima, svetcima i starijima, zaklinjemo samo molbeno. Stariji zaklinju podanike zapovjedno. Demone zaklinjemo zapovjedno i ukorno. Zaklinjanje demona nazivamo egzorcizmom.
Pjevaj Bogu hvale!
147. Hvalospjev Bogu, kako se vrši u crkvi pjevanjem, nije samo pitanje umjetnosti. Nakana je unutarnja sila (br. 26), kao neko oko, svjetlo, koje može pokvariti inače dobro djelo. Umjetnost je podložna moralu, stoga pjevač mora imati nakanu da hvali Boga, da potiče druge na pobožnost, da im olakoćuje uzdizanje misli k Bogu. Napose je hvale vrijedan zajednički hvalospjev Bogu, jer on dokazuje da je Bog počelo svega, bila to dobra što posjedujemo kao pojedinci, bilo dobra što posjedujemo skupno.
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 124–132.
