Advent kao spomen
U prethodnom je tekstu spomenuto kako advent ima dvostruko obilježje: ukoliko je pogled u budućnost, onda je to iščekivanje dolaska proslavljenoga Krista na svršetku vremena, advent kao nada. Ukoliko je pak pogled unatrag, u povijest, onda je to sjećanje na prvi Kristov dolazak u smrtnom tijelu, advent kao spomen i priprava za Božić. Razmišljali smo o adventu u eshatološkom smislu, a sad ćemo promatrati advent u povijesti tisućljetnoga mesijanskoga iščekivanja izabranoga naroda. Gledano sa zrenika izabranoga naroda Izraela, to iščekivanje ima obilježje nade, a gledano s naše kršćanske strane, ono je za nas samo spomen, sjećanje.
Advent izabranoga naroda započinje pozivom Abrahama na trostruki izlazak: izlazak iz domovine, iz zavičaja i iz očinske kuće, i trostrukim obećanjem: obećanje nove zemlje, brojnoga potomstva i Božjega blagoslova:
„Gospodin reče Abramu: Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati“ (Post 12,1–3).
Od Abrahamovih vremena Izrael je stalno u adventskom raspoloženju s obućom na nogama i sa štapom u ruci (Izl 11,11), uvijek na putu, ugrožen iznutra i izvana, šireći uvijek obzore nade u ovom svijetu. Iz Abrahamove nade u ovozemne pašnjake razvila se u Mojsijevo doba nacionalna nada u obećanu zemlju, kojom teče med i mlijeko. Iz nacionalne nade u obećanu zemlju, razvila se u Babilonskom sužanjstvu univerzalna, kozmička nada u zdravi Božji svijet, a iz nade u obećano potomstvo iznikla je nada u konačnoga idealnoga kralja, Davidova potomka, Mesiju, Spasitelja svijeta.
Kao što je nada u Izraelu doživljavala različite stupnjeve prije nego je postala mesijanskom nadom, tako će kroz povijest izabranoga naroda i slika o obećanom potomku, o Mesiji poprimati različite crte. U vrijeme kraljeva od prvoga (Šaul) do posljednjega (Sidkija) kroz 400 godina Mesija je shvaćen kao politički kralj. Nakon propasti kraljevske dinastije u VI. stoljeću, u patnjama naroda u babilonskom sužanjstvu, lik Mesije poprima crte patnika koji kao Sluga Jahvin postaje univerzalnim Spasiteljem. Po povratku iz babilonskoga sužanjstva prevladava slika Mesije Kralja mira svih naroda (Zah 9,9–10), a potkraj Staroga zavjeta on je Sin čovječji, Sudac živih i mrtvih, čijem kraljevstvu nema kraja:
„Gledah u noćnim viđenjima i gle, na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi Pradavnome i dovedu ga k njemu. Njemu bî predana vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada ne će proći, kraljevstvo njegovo ne će propasti“ (Dn 7,13–14).
Mesijansku nadu u širem smislu riječi susrećemo već na prvim stranicama Staroga zavjeta u tzv. Prvom evanđelju u kojem Bog palom čovjeku obećaje potomka koji će zmiji satrti glavu:
„Nato Gospodin, Bog, reče zmiji: ‘Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti svega života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu’“ (Post 3,14–15).
Jakov patrijarh u oporuci sinu Judi obećaje da se kraljevsko žezlo i palica vladalačka ne će od njega udaljiti dok ne dođe onaj kome pripada – kome će se narodi pokoriti (Post 49,9). A prorok Bileam, odbijajući zahtjev moapskoga kralja Balaka da prokune Izraela, proreče:
„Vidim ga, ali ne sada; motrim ga, ali ne iz blizine: Od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže“ (Br 24,17).
Mesijanska nada u pravom smislu riječi započinje s Davidovom kućom. Kralj David na vrhuncu svoje slave htjede Gospodinu graditi veličanstveni hram. Bog mu šalje proroka Natana s porukom da ne gradi jer Bogu nije do hrama nego do čovjeka i nije vezan uz mjesto nego uz svoj narod. Natan proriče Davidu da će mu Bog sagraditi kuću, podići potomka, učiniti ga svojim sinom kojega će kraljevstvo trajati dovijeka:
„Idi i reci sluzi momu Davidu: Ovako govori Gospodin: ‘Zar ćeš mi ti sagraditi kuću da u njoj prebivam? … I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga tijela, i utvrdit ću njegovo kraljevstvo… Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom, tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda’“ (2Sam 7,5–16).
To proroštvo obilježilo je Izraelovu povijest, udarilo temelje njegovoj budućnosti i podržavalo nadu u svim kriznim situacijama. Snagom toga obećanja Izaija, najveći prorok mesijanske nade, dolazi u osmom stoljeću judejskom kralju Ahazu (736.–716.), uplašenu zbog najezde asirske velesile i najavljena mu sirijsko-efraimskoga rata, s porukom da ga smiri, ohrabri, te se osloni samo na Boga jer inače ne će opstati: Ako se na me ne oslonite, održat se ne ćete (Iz 7,9b).
Ahaz u svom strahu ne sluša proroka, traži pomoć od samoga asirskoga kralja Tiglatpilesera III. (745.–727.), spreman je plaćati mu danak ako ga zaštiti od aramejsko-efraimskih trupa. Gospodin ponovo šalje proroka Izaiju Ahazu da ga odvrati od toga kobnoga koraka. Nudi mu znak: Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel! (7,14). Emanuel znači Bog s nama. Jamstvo da Bog ostaje uz svoj narod i u njegovoj nevjeri.
Sporno je među komentatorima tko je ta djevica i tko je njezin sin Emanuel? Izaija ne upotrebljava specifičan izraz za djevicu betulah, nego almah, što znači mlada žena, zrela za brak, bez obzira je li već u braku ili nije. Neki komentatori misle da se radi o mladoj ženi kralja Ahaza, drugi pak o ženi proroka Izaije ili bilo kojoj drugoj anonimnoj ženi na koju proroku ukazuje. Neki su mišljenja da ni sam prorok nije bio svjestan identiteta te mlade žene i njezina sina. Često se događa da proročanstvo u sebi krije više nego što prorok zna. Taj višak objavit će se u budućnosti. Možda su prevoditelji teksta na grčki jezik (Septuaginta) u Izaijinu proročanstvu otkrili onaj višak i hebrejsku riječ almah preveli stručnim izrazom za djevicu parthenos i proročki prezent pretvorili u futur. A sv. Matej, citirajući Septuagintu, vjeruje da se je ostvario u Djevici iz Nazareta i piše: Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog! (Mt 1,22–23).
U potresnim slikama prorok govori što će se sve dogoditi u onaj dan, jednostavno zbog toga što se nisu oslonili na Boga. Nakon trogodišnjega opsjedanja Samarije propada Sjeverno Izraelovo kraljevstvo (722./721.), veliki dio pučanstva preseljen je u Mezopotamiju, prijeti opasnost i Južnomu kraljevstvu. U tim tragičnim događajima, u tom Božjem sudu i kazni prorok Izaija vidi način Božjega odgajanja Izraela. U svim situacijama povijesti svoga naroda prorok ne gubi nadu. On vjeruje da će Bog iz tih ruševina sagraditi nešto novo. Već u svom pozivu govori o panju kao svetom sjemenu (6,13) iz kojega će izniknuti nova mladica. Jednom od svojih sinova daje simboličko ime Šear Jašub što znači ostatak koji će se spasiti (7,3). Isklijat će mladica iz panja Jišajeva (11,1). Slika kojem prorok želi reći da su temelji Davidove dinastije uzdrmani. Od nekoć veličanstvenoga stabla ostao je samo panj. Dosta za nadu i novi početak. Budući da prorok ne spominje Davida nego njegova oca Jišaja , nositelj nade i novoga početka ne će poteći od vladajuće kraljevske obitelji nego od sporedne linije kraljevske dinastije. Rođenjem novoga kralja obradovat će se mnogi i velika će svjetlost zasjati narodu koji je hodio u tmini (9,1). Resit će ga brojna imena kao što su: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni. Njegova vlast će se sterati na daleko i miru ne će biti kraja, jer će vladati po pravu i pravednosti (9,5–6). Na njemu će počivat duh Gospodnji sa svojim darovima mudrosti i umnosti, savjeta i jakosti, znanja i straha Gospodnjeg, koji će mu omogućiti uspostaviti Božje pravo na zemlji, braniti uboge i bijedne, izmiriti sve narode i stvoriti sklad i slogu među njima. Zemlja će se ispunit spoznajom Božjom tj. iskustvom njegove blizine i zlo se više ne će činiti (11,2–9).
Kasnije generacije pod utjecajem proroka Izaije mesijansko vrijeme opisuju kao zdravi Božji svijet u kojem će svi narodi živjeti složno, hoditi Božjim stazama, mačeve prekovati u plugove, koplja u srpove i ne će se više učiti ratovanju (2,2–5; usp. Mih 4,1–3), boli i smrti više ne će biti (Iz 33,24; 35,3–10).
Prorok Mihej, Izaijin suvremenik, govori da će se taj kralj, kome je iskon od davnina, od vječnih vremena, roditi u Betlehemu od one koja ima roditi i da će svoju vlast rasprostrijeti sve do krajeva zemaljskih i cijeli svijet mirom obdariti, jer ‘On – on je mir’ (Mih 5,1–4).
Iščekivanje toga kralja i njegova kraljevstva davalo je Izraelu snagu da izdrži najtragičnije trenutke svoje povijesti – Babilonsko sužanjstvo. Asirsko carstvo je na izmaku, babilonsko na pomolu. Asirska sila uništila je sjeverno Izraelovo kraljevstvo (722./721.), a Babilon će dokrajčiti Južno. Godine 589./588. car Nabukodonozor (630.–561.) svojim trupama je pregazio područja Judeje, porušio i popalio brojna naselja, sve utvrđene gradove sravnio sa zemljom, Jeruzalem opsjedao godinu i pol dana i osvojivši ga 587. godine, zavio ga u crno. Posljednjega judejskoga kralja Sidkiju uhvatio na bijegu kod Jerihona, pobio mu sinove pred njegovim očima, njega oslijepio, poslao u Babilon, Jeruzalem razorio, Hram i Kovčeg Gospodnji spalio želeći na taj način uništiti sve uspomene i nade vezane uz grad i hram. Veliki broj pučanstva, napose vodeće slojeve, poslao u izgnanstvo u Babilon. Totalna katastrofa, uništenje jednoga naroda i stoljetnoga kraljevstva.
Svjedok svih tih događaja bio je prorok Jeremija. Bez njega i dvojice drugih velikih proroka prognanika Ezekiela i Deuteroizaije Izrael ne bi mogao preživjeti tu tragediju. Oni su pratili narod u egzil. Očuvali su njegov identitet tumačeći njegovu povijest i budeći njegovu nadu. U svjetlu vjere svojih otaca i pouzdanja u Boga koji ne će dopustiti da njegov narod izgine, kušaju teološki osvijetliti tu nacionalnu tragediju i dati odgovor zašto je Bog sve to pripustio. Došli su do uvjerenja da je to Božji sud za povijesne grijehe izabranoga naroda. Taj sud nad Izraelom izveo je Bog posredstvom drugih naroda. U najtamnijem trenutku svoje povijesti Izrael dolazi do najsvjetlije i najuniverzalnije spoznaje: naš Bog je Bog svih naroda, jer ako se Bog služi drugim narodima kao sredstvom da sudi svome narodu, onda je on i njihov Bog. U egzilu se rodio monoteizam! Umirući politički i nestajući s pozornice povijesti Izrael hvata takoreći sve narode za ruku i uvodi ih u budućnost svoje nade i svoga Boga (J. Moltmann). Što je, dakle, za Izrael izgledalo kao propast, bilo je za druge narode korist i spas.
Na toj soteriološkoj liniji shvaćanja suda nad Izraelom ostaje i sv. Pavao kad se pita:
„Jesu li (Židovi) posrnuli da propadnu? Nipošto! Naprotiv: po njihovu posrtaju spasenje poganima da se tako oni, Židovi, izazovu na ljubomoru. Pa ako je njihov posrtaj bogatstvo za svijet, i njihovo smanjenje bogatstvo za pogane, koliko li će više to biti njihov puni broj…Jer ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta, što li će biti njihovo prihvaćanje ako ne oživljenje od mrtvih“ (Rim 11,11–15).
U nacionalnoj katastrofi kao Božjem sudu proroci su otkrili još jednu novu misao: sud nad Izraelom znači doduše uništenje njegove prošlosti, stoljetnoga kraljevstva, ali to ne znači i uništenje Božje vjernosti prema samome sebi. Naprotiv, taj je sud + priprava za buduća, veća, uzvišenija i, dosad gotovo neviđena Božja djela, a opet na korist ne samo Izraelu nego i svim narodima koji su sudjelovali u sudu nad njim i u Božjoj povijesti s njim. Da osvijetle donekle ta nova Božja djela, proroci se služe kategorijama Izraelove prošlosti i govore o novom ulasku u obećanu zemlju (Hošea), o novom Davidu i novom Sionu (Izaija), o novom savezu (Jeremija) i novom Izlasku (Deuteroizaija).
O odnosu tih novih Božjih dijela prema prijašnjima ne misle svi proroci jednako. Dok se kod Izaije nadovezuju na prijašnja, kod Jeremije i Deuteroizaije potpuno su nova koja će baciti u zaborav prijašnja. Deuteroizaija gledajući povratak prognanika u budućnosti traži da se ne spominju onoga što se zbilo, niti misle na ono što je prošlo, jer Bog čini nešto novo (Iz 43,18). To novo o čemu proroci govore ne smije se shvatiti kao restauracija prošlosti, nego uistinu kao novo Božje djelovanje. Stoga Deuteroizaija ne očekuje idealnoga kralja iz Davidove loze kao nosioca spasenja, nego isključuje Davidovu dinastiju i govori o Sluzi Jahvinu za kojega Bog veli:
„Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da spas moj do nakraj zemlje doneseš“ (Iz 49,6).
Likom Sluge Jahvina prorok želi teološki osmisliti veliku patnju svoga naroda koja ga je snašla u Babilonskom sužanjstvu. I to je treća velika misao koja se rodila u velikoj patnji, u tuđini, u progonstvu. U svijetu sile i nasilja velikoga Babilona rađa se u krilu prognanoga Izraela novi svijet utjelovljen u liku Božjega sluge patnika koji silom silu ne uzvraća:
„Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. Ko jagnje na klanje odvedoše ga; ko ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih … Sam se ponudio na smrt i među zlikovce bi ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince“ (Iz 53,7–12).
U trenutcima najveće patnje u svojoj povijesti Izrael u izgnanstvu otkriva vrijednost zastupničke patnje. Tko pati, ne pati samo za sebe, nego i za one koji mu tu patnju nanose. Tajna je otkupljenja da ne možemo nijednu dušu pridobiti, ako za nju ne patimo, govorio je veliki francuski mislilac Leon Bloy. Patnja nevinih spašava svijet. Sud nad Izraelom i njegova ogromna patnja ima univerzalno značenje najprije za one koji u njemu neposredno sudjeluju, a onda preko njih za sve narode.
Proroci nisu samo pokušali teološki osmisliti nacionalnu katastrofu svoga naroda, nego i egzistencijalno pokazati kako mu se treba vladati u toj nevolji. Jeremija je tu najbolji primjer. Dok je vojska kralja babilonskoga opsjedala Jeruzalem, on se nalazi u tamnici na dvoru svoga kralja zbog proroštva o propasti Jeruzalema i cijeloga kraljevstva. U tom beznadnom trenutku, dok babilonski sijači smrti stoje pred vratima Jeruzalema, dolazi mu riječ Gospodnja: Uskoro će doći k tebi Hanamel, sin tvoga strica Šaluma da ti kaže: Kupi njivu moju u Anatotu (32,7). I uistinu dođe stričević i Jeremija spozna da je to Božji nalog, ali neshvatljiv. To je isto kao da je netko prije tridesetak godina došao nekomu u Vukovar i rekao: Kupi njivu moju u Vukovaru! Anatot je rodno mjesto proroka Jeremije u blizini Jeruzalema i uskoro će pasti u babilonske ruke. U svojoj molitvi kao da želi upozoriti Boga na besmisao zahtjeva:
„O, Gospodine… Tebi ništa nije nemoguće… Gle, nasipi se već primakoše gradu, i bit će osvojen, i grad će pasti u ruke Kaldejcima koji na nj navaljuju mačem, glađu i kugom. Čime si prijetio, evo dolazi. I sam vidiš. A ti mi, Gospodine moj, reče: ‘Kupi novcem njivu i pozovi svjedoke’, a grad je već predan u ruke Kaldejcima!’“ (32,17.24–25).
Protiv svake nade Jeremija povjerova onome kome ništa nije nemoguće (Jer 32,27). Kupi njivu od stričevića, izmjeri mu u novcu sedamnaest šekela srebra, napisa ugovor, udari pečat, pozva svjedoke sve Judejce koji su se našli u tamničkom dvorištu i protumači im po nalogu Božjem taj proročko-simbolički čin:
„Ovako govori Gospodin nad vojskama, Bog Izraelov! Uzmi ove isprave, ovaj kupovni ugovor, zapečaćeni i otvoreni, i stavi ih u glinenu posudu da se zadugo sačuvaju. Jer ovako govori Gospodin nad Vojskama, Bog Izraelov: Još će se u ovoj zemlji kupovati i kuće i njive i vinogradi!“ (32,14–15).
Poučen tim događajem Jeremija piše poslanicu prognanicima u Babilon:
„Ovako govori Gospodin nad Vojskama, kralj Izraelov: Svima izgnanicima koje odvedoh iz Jeruzalema u Babilon! Gradite kuće i nastanite se, sadite vrtove i uživajte urod njihov! Ženite se i rađajte sinove i kćeri! Ženite svoje sinove i udajite svoje kćeri da i oni rađaju sinove i kćeri! Množite se da se ne smanjite ! Ištite mir zemlji u koju vas izagnah, molite se za nju Gospodinu, jer na njezinu miru počiva i vaš mir“ (Jer 29,4–9).
Kakva poslanica, kakva poruka i kakva pouka! Kao da je Jeremija prošao našom domovinom prije tridesetak godina, vidio njezine razorene gradove, opustošena sela, oskvrnjena groblja, spaljena svetišta, vidio nevolju stotine tisuća naših prognanika. Kao da im je htio reći: Ne bojte se, opet će se kupovati njive u ovoj zemlji. Ženite se i rađajte sinove i kćeri. Množite se da se ne smanjite. I na kraju: Ištite mir zemlji koja vas progna. Molite se za nju Gospodinu, jer njezin mir je i vaš mir. Kakva pouka i kakva poruka za naš narod!
