Vodič za proučavanje privatnih objava

Donosimo što je na predstavljanju knjige Djevice premudra biskupa Ratka Perića u Mostaru 3. prosinca 2024. rekao mr. don Ivan Turudić, mariolog, župnik Sv. Ivana u Mostaru (Centar-Zalik) i dekan Mostarskoga dekanata.

Govoriti o navodnim vidiocima, ukazanjima, tajnama, znaku, porukama, neiskrenostima, kontradikcijama i javnosti poznatim različitim „doskočicama“ koje, blago rečeno, proturječe često zdravu razumu, a još češće zlorabe iskrenu vjeru pobožna puka, nije baš jednostavno u petnaestak minuta koliko pristojnost nalaže.

Promišljajući kako predstaviti ovu knjigu, jer koliko god isticali, s jedne strane, razumu i vjeri neprihvatljive činjenice, i s druge strane, one pozitivne elemente međugorskoga fenomena, uvijek se nađemo u zamci da se aktere takvih proučavanja, pisanja i govora proglasi i etiketira kao protivnike ili zagovaratelje međugorskoga fenomena.

Naslov knjige Djevice premudra. O Međugorju iz ljubavi prema istini zahtijeva napor razuma i ljudskoga povjerenja da, koliko god to bilo teško zbog javnih etiketiranja, autora shvatimo istinoljubivim čovjekom.

Kako bismo ostali u tom duhu, želio bih iskoristiti priliku i pokušati istaknuti načelo po kojem bi se moglo promatrati privatne objave u životu Crkve kako je to sam autor napisao u svojoj knjizi.

Privatne objave u životu Crkve

Ne ulazeći ovdje i sad u svu složenost teologije privatnih objava, potrebno je odmah istaknuti da je uloga privatnih objava u životu Crkve oživotvorenje Kristove objave u određenom povijesnom trenutku bez ikakve mogućnosti oduzimanja i dodavanja Kristovoj objavi.[1] Negiranje mogućnosti privatnih objava jest u suprotnosti s vjerom Crkve. Isključivo Crkva ima zadaću tumačiti privatne objave. Osoba koja je u ime Crkve prva zadužena za tumačenje privatnih objava jest mjesni biskup dijeceze u kojoj se događa navodna privatna objava. Kao pomoć u prosuđivanju autentičnosti takvih objava mjesni biskup dijeceze, gdje se događa privatna objava, dužan je osnovati komisiju i redovito informirati Svetu Stolicu.

Sve provedene procedure kod prosuđivanja autentičnosti međugorskoga fenomena opisane su na stranicama 27–69. Čitajući te stranice jasno se može uočiti kompleksnost u prosuđivanju autentičnosti međugorske pojave. Autor je jasno primijetio i možemo slobodno s njim dodati da se od samoga početka međugorskoga fenomena nisu svi akteri, uključeni u slučaj, bilo zbog svoje službe bilo što su pozvani kao eksperti, držali procedura i savjeta koje je trebalo slijediti da bi se došlo do istine o navodnim ukazanjima u župi Međugorje. S takvim osvjetljenjem možemo slobodno postaviti pitanje: koju svrhu i ulogu ima dokument Dikasterija za nauk vjere naslovljen „Kraljica mira. Nota o duhovnom iskustvu vezanom uz Međugorje“ javnosti dostupan od 19. rujna 2024.? U razumijevanju svrhe i uloge ovoga dokumenta može nam pomoći izjava pape Franje:

„prava pravcata srž Ruinijeva izvješća: duhovna činjenica, pastoralna činjenica, svijet koji tamo ide i obraća se, svijet koji susreće Boga, koji mijenja život…“[2]

I zbilja, bitan smisao dokumenta jest da vjernike uputi kako Međugorje jest mjesto molitve. Banjolučki biskup Željko Majić svjedoči sljedeće:

„I sâm sam, nalazeći se tih dana u Rimu imao prigodu kratka razgovora s papom Franjom. Pitao sam ga: ‘Sveti Oče, znači li da Notom, koja se u ovom trenutku objavljuje, Sveta Stolica priznaje Međugorje kao mjesto Gospinih ukazanja?’ Izričito mi je odgovorio: ‘Ne! O tome u Noti nema ni spomena. Ovim se Međugorje priznaje samo kao mjesto pobožnosti – luogo di pietà’“.[3]

Je li zbilja zbog korištenja Normi za postupanje u razlučivanju navodnih nadnaravnih fenomena Dikasterija za nauk vjere, objavljena 17. svibnja 2024., jedino bilo moguće napokon doći do trenutka da se zaključi duga i složena povijest oko duhovnih fenomena Međugorja s tvrdnjom da je Međugorje mjesto molitve? Ako je to jedini rezultat, onda se nužno nameće pitanje što se Notom „Kraljica mira“ Dikasterija za nauk vjere razmrsilo kod međugorsko-gordijskoga čvora? Čini se da je ipak jedini zaključak rada komisijâ mogao i biti ovaj sročen u Noti „Kraljica mira“: Međugorje je mjesto molitve. Zašto? Pođimo redom.

Međugorski navodni vidioci, navodna ukazanja, navodne tajne i navodne poruke

Problematika vidjelaca sažeta na stranicama 85–97 ostavlja otvorenim pitanje autentičnosti izjava samih vidjelaca i njihove tvrdnje da su s Blaženom Djevicom Marijom imali 55.880 susreta od 1981. do 30. lipnja 2024. na različitim mjestima. I nastavlja se koliko nam je poznato. Pojedinačno: Vida Vicka Ivanković (udana Mijatović) u gore navedenom razdoblju s Gospom se susrela 15.713 puta, Marija Pavlović (udana Lunetti) 15.712, Ivan Dragićević 15.705, Mirjana Dragićević (udana Soldo) 984, Ivanka Ivica Ivanković (udana Elez) 1.452 i Jakov Čolo 6.314.[4] Jednom kao mlad svećenik s oprezom ustvrdih pred dobrim poznavateljem međugorskoga fenomena kako će Crkva moći sud donijeti tek poslije smrti vidjelaca. Odgovorio mi je jasno i kratko pitanjem: „A odakle znaš da nije nasljedno?“. Da se zbilja takvo što već događa možemo pročitati, kako nam autor prenosi: „i Vickina mala kći Marija Sofija Mijatović, rođena 13. siječnja 2003., također je vikala i po Krehinu Gracu i po Vječnome gradu da vidi Gospu!“[5]

Dugotrajnost i brojnost navodnih ukazanja, kako ih naziva i sama Nota „Kraljica mira“,[6] „idu u prilog“ međugorskom fenomenu po jednoj lako provjerljivoj činjenici: nikada u povijesti Crkve nije se zabilježila takva dugotrajnost i brojnost.

Međugorska događanja zbilja jesu fenomen i po još jednoj stvari. Nikada nije razjašnjeno koliko je tajni koje su predane, da ih definiramo prema Noti „Kraljica mira“, navodnim vidiocima po navodnim Gospinim porukama u navodnim ukazanjima.[7] Na str. 89. autor pokušava razabrati koliko je tajni: 9, 10 ili 57. Do konačna broja nije došao ali jest do jedne općepoznate činjenice koja se često prešućuje: niti jedna tajna do sada nije otkrivena;[8] godine 1983. „Mirjana je rekla da je 7. tajna dokinuta jer je svijet molio i postio“ (str. 126), a 2009. Vicka je drukčije rekla: „Sedma tajna je molitvama donekle ublažena“ (str. 136). Kojoj ćemo „vidjelici“ vjerovati?

Navodne poruke koje, u navodnim ukazanjima, navodno Blažena Djevica Marija daje vidiocima bile su i tema pročišćavanja od ljudskih natruha u Noti Dikasterija za nauk vjere „Kraljica mira“. U toj Noti pod naslovom Potrebna objašnjenja u br. 27. čitamo:

„Treba biti pozoran kako tih nekoliko zbunjujućih elemenata ne bi zasjenilo ljepotu cjeline.“

Nadalje u istom broju stoji:

„Vjernici moraju biti oprezni u tumačenju i širenju navodnih poruka. Kako bismo sada pružili usmjerenje ukazujemo na neke poruke koje trebamo razmotriti s posebnom brigom, premda mnoge od njih mogu biti primjereno shvaćene u svjetlu sveukupnosti poruka.“

Uza sav trud za razumijevanje Note, služeći se čak i egzegetskim pravilima, ne možemo a ne ostati zbunjeni jer na pitanje jesu li navodne poruke Gospine poruke ili su to riječi vidjelaca ili nekoga teologa koji stvar poznaje ne vidi se jasan odgovor. Pokušaji opravdavanja npr. navodnih poruka Gospe za župu rečenicama:

„Takvi ponavljajući poticaji upućeni župljanima su razumljiv izraz snažne ljubavi navodnih vidjelaca prema njihovoj župnoj zajednici“[9]; „Ovaj poticaj, koji se prilično često ponavlja, vjerojatno proizlazi iz ljubavi i velikodušnog žara navodnih vidjelaca koji su se, u dobroj volji, bojali da će Majčini pozivi na obraćenje i mir biti ignorirani“[10],

nisu dostatno uvjerljivi. Ilustracije radi: navodna poruka o rođendanu Blažene Djevice Marije od 1. kolovoza 1984.:

„5. kolovoza slavi se drugo tisućljeće moga rođenja […]. Molim vas da se intenzivno pripremite s tri dana […]. U ovim danima ne radite“.

Na takvo što u Noti se savjetuje sljedeće:

„Razumno je da vjernici, koristeći se razboritošću i zdravim razumom, ne shvaćaju ozbiljno ove detalje i ne pridaju im pažnju. Valja se uvijek prisjećati da se u ovom, kao i u drugim duhovnim iskustvima i navodnim nadnaravnim fenomenima, pozitivni i poučni elementi miješaju s elementima koje treba zanemariti, ali to ne smije dovesti do podcjenjivanja bogatstva i dobra prijedloga Međugorja u cjelini“.[11]

Zanimljivo je da se u Noti spominje „Raccolta completa dei messaggi della Regina della pace“ izdavačke kuće „Shalom“ objavljena 2024. i obuhvaća navodne poruke Blažene Djevice Marije od 3. 7. 1981. do 25. 4. 2024. Pregledom te talijanske zbirke navodnih poruka primjećuje se da ih je „samo“ 1309. Dodatno se stvar zakomplicira ako se te poruke usporede s onima koje su objavljene u knjizi Ogledalo Pravde.

„Od 79 prenesenih poruka u knjizi Ogledalo Pravde niti jedna kao takva s tim sadržajem pod tim datumima nije prenesena u zbirkama porukâ međugorske mariofanije. Datumi koji se preklapaju iz publikacija navodnih Gospinih poruka i one koje se donose u knjizi Ogledalo Pravde, njih 13, različita su sadržaja a istoga datuma kad ih je navodno Gospa izrekla. Nameću se pitanja: zašto priređivači nisu objavili i te poruke koje donosi priređivač u knjizi Ogledalo Pravde? Neka čitatelj sam dođe do zaključka čitajući te poruke u knjizi Ogledalo Pravde na stranicama 75–138.[12]

Autor ne donosi konačan broj poruka ali ih svodi na pet, tj. petnaest: mir, obraćenje, molitva, post, bdijenje, pokora, klanjanje, svjedočenje, vjera, poziv na svetost, Euharistija, Božja riječ, mjesečna ispovijed, krunica… (str. 90). Stvarnost poruka dodatno se zapliće jer svatko ima neku svoju interpretaciju ovisno na kojem se govornom području zbirka poruka pripremala.

Zaključak

Na kraju knjige (str. 259–262) četvorica recenzenata Mario Glibić, Danijel Vidović, nadbiskup Martin Vidović i biskup Željko Majić daju razloge zašto bi trebalo pročitati ovu knjigu. Suvišno bi bilo što dodati razlozima koje su navedeni recenzenti izdvojili.

Pok. kardinal Alfredo Ottaviani, službenik Svete Stolice, tajnik Sv. Oficija (1955.–1966.), prefekt Kongregacije za nauk vjere (1966.–1968.), za vatikanski poluslužbeni dnevnik L’Osservatore Romano 2. siječnja 1951. izjavljuje da „žali što je Crkva, nakon što je obranila realnost privatnih objava, prisiljena upozoravati na njihove zloporabe“.[13]

Danas, 73 godine kasnije, svjedoci smo umnažanja navodnih vidjelaca, čudesnih događaja, raznih karizmi. Teško se oteti dojmu da se u kriterijima prosuđivanja sve više popušta. Sveto Pismo, Tradicija, vjerovanje, liturgija i crkveno Učiteljstvo kao da više nemaju onu težinu koliku bi trebali imati u vjerničkome životu te se pridaje veći posluh navodnim vidiocima koji tvrde da izravno komuniciraju s navodnim nadnaravnim. Moguće i da komuniciraju s nadnaravnim, ali nadnaravno ne mora nužno biti Bog, svetci, svetice i anđeli jer navodni vidioci tvrde da su ih oni kao takve prepoznali. Ako ikada, onda sada kad je umnažanje tih izvanrednih događaja tako očito, potrebno je biti na oprezu i držati se jasnih kriterija.

Neki će autori reći i napisati da je umnažanje privatnih objava zato jer u ovim teškim vremenima Nebo nam želi nešto poručiti, naglasiti, podcrtati… A kad su vremena bila laka? Zar nisu uvijek bremenita? Toliko napisanih knjiga, toliko duhovnih vježbi, tolike pobožnosti, tolike homilije i propovijedi u kojima se ponavlja, ističe i poziva, u različitim vremenima, više i manje bremenitim, na mir, suživot, pomaganje potrebitih, obraćenje, molitvu, post, sakramentni život itd.

Hoće li stvarna važnost i istina o privatnim objavama – koje nisu obvezatne ni kada ih Crkva prizna autentičnima – ikada sići do dušâ i pameti svakoga vjernika ili će se zadovoljavati potreba za vjerom kao emocionalnim nadražajem a ne egzistencijalnim sadržajem[14] ili, možda, iz još banalnijega razloga, na primjer novca, poticati sadržaje privatnih objava?

Zasigurno, ova knjiga Djevice premudra autora mons. Ratka Perića vrijedan je prilog odgovoru na gore postavljeno pitanje. Ovo djelo nezaobilazna je pomoć svakomu vjerniku i svakomu istinoljubivu proučavatelju privatnih objava. Vjernička svijest i teološko poštenje različitih autora trebat će se suočiti s činjenicama iznesenim u ovoj monografiji. Istina i potraga za istinom nikada nisu bile romantizirano putovanje bez ozbiljna truda i „mnogih nevolja“.


Ivan Turudić


Videozapis (10’30” – 28’44”)


[1] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, HBK, Zagreb, 22023., br. 67.

[2] Ratko Perić, Djevice premudra. O Međugorju iz ljubavi prema istini, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2024., str. 49–50.

[3] Željko Majić, Pomoć i korist tražiteljima istine o međugorskom fenomenu, Izlaganje biskupa Majića na predstavljanju knjige Djevice premudra mariologa Ratka Perića 24. listopada 2024. u Splitu.

[4] Usp. Ratko Perić, Djevice premudra, str. 88–89.

[5] Isto, str. 85, u bilješki 1 prenosi se intervju Vide Vicke Ivanković koji je dala za Međugorje Tribune. Novinarovo pitanje: „Zna li Marija-Sofija da njezina mama ima posebnu milost?“ Vicka odgovara: „Zna. Jednom, kad su joj bile dvije godine, bila je na mjestu gdje molimo, uz Gospin kip. Kažem joj: ‘Marija, sad ćemo moliti, doći će draga Gospa, mama će je vidjeti.’ A ona mi odgovori: ‘Vidim je i ja. Vidi Gospe!’ Zanimljiv je i slučaj koji se dogodio u Rimu, kamo smo išli Marija, moj tata, moj muž Mario i ja. Bila je završila misa i molio se ‘Anđeo Gospodnji’ na Trgu sv. Petra. Mario je mobilnim telefonom snimao Svetog Oca Ivana Pavla II., bilo je to dva mjeseca prije njegove smrti. Držeći Mariju na vratu, rekao joj je da pošalje poljubac Svetom Ocu. ‘Marija, eno pape!’ pokazivao je na prozor, a Marija mu je odgovorila: ‘Eno Gospe iznad pape, iza prozora! Tajo, eno Gospe gore gdje je papa!’ Snima Mario papu, a ona pokazuje i govori: ‘Snimi i ono okolo. Eno Gospe kod pape!“

[6] Usp. Nota „Kraljica mira“, br. 3,.

[7] Usp. Nota „Kraljica mira“, br. 2 i 3.

[8] Usp. Ratko Perić, Djevice premudra, str. 89.

[9] Nota „Kraljica mira“, br. 29.

[10] Nota „Kraljica mira“, br. 30,

[11] Nota „Kraljica mira“, br. 30.

[12] Ivan Turudić, Biskup Perić i međugorski fenomen. Biskupska služba poučavanja mons. Ratka Perića i međugorski fenomen, Crkva na kamenu, Mostar, 2023., str. 208.

[13] Gianni Colzani, Maria. Mistero di grazia e di fede, Cinisello Balsamo, 1996., str. 300.

[14] Usp. Ratko Perić, „Međugorska ukazanja i crkvena hijerarhija. Rad komisija i izjave hijerarhije“, u: Vrhbosna, br. 4/2002., str. 452.