I godine 2025. Katolička Crkva živa i živahna
Osmoga svibnja proglašen je novi papa. Golemi trg ispred Sv. Petra bio je ispunjen mnoštvom ljudi. Cijeli je svijet gledao kako se iz jednostavna dimnjaka pojavljuje bijeli dim, i vjernici i nevjernici. Svi su shvatili golem utjecaj koji Papa ima na svjetskoj pozornici. Čak i 2025. godine ponovo je jasno: ne otpisujte Katoličku Crkvu! Ona je na zemlji da ostane.
Koliko je puta Katolička Crkva otpisana? Vjerovalo se da nikako ne će preživjeti rimsko razdoblje. Mala skupina koja je postajala u osnovi znalački je progonjena, mučena, ubijana. Ali pogledajte Rim sada. Tko još priča o Cezaru Augustu, o Juliju Cezaru? Ruševine u Rimu jedino su što nas podsjeća na njih. A pogledajte zatim tu malu Vatikansku državu: ondje stoji nasljednik onoga beznačajna ribara Petra. Eno ga, papa Lav XIV., Petrov nasljednik, stoji pred neshvatljivo oduševljenim mnoštvom. A cijeli svijet gleda bez daha.
Što to Katoličkoj Crkvi daje da preživi sve krize? Volim se posavjetovati s Gilbertom Keithom Chestertonom. Chesterton vidi podrijetlo i poslanje Crkve kao nešto božansko, što objašnjava njezinu snagu da odolijeva. Ističe da kršćanska vjera ima jedinstvenu nadnaravnu životnost. Tvrdi čak da je kršćanstvo više puta umrlo i uskrsnulo, baš kao što je i njegov Bog umro i uskrsnuo:
„Kršćanstvo je puno puta umiralo i uskrsavalo, jer ima Boga koji zna izlaz iz groba.“
Drugim riječima, Crkva uvijek može opet ustati iz stanja smrti jer je sâm Krist prebrodio smrt. Chesterton to vidi kao stalno ispunjavanje Božjega obećanja da će očuvati Svoju Crkvu. On podrazumijeva upućivanje na biblijsko jamstvo: „vrata paklena ne će je nadvladati“ (Matej 16, 18).
Osim teološkoga temelja Chesterton ističe i povijesne dokaze za stalno opstojanje Crkve. Ukazuje na konkretne isječke u povijesti u kojima se kršćanska vjera činila na rubu ponora, da bi se tada neočekivano vratila u život. Živopisno govori o pet iskustava tik do smrti kada kršćanstvo tijekom povijesti samo što nije umrlo. Kadgod bi suvremenici pomislili da su morski psi zgrabili Katoličku Crkvu, ispostavilo se da su morski psi pocrkali, a ne Crkva, ne vjera. Chesterton izričito spominje pet primjera.
1. Arijanska kriza (IV. stoljeće): nakon početnoga uspjeha kršćanstva pod Konstantinom, pojavila se arijansko krivovjerje, a car Julijan Otpadnik pokušao je vratiti poganstvo. Kršćanstvo se činilo prolaznom modom, ali unatoč svemu pravovjerno je učenje preživjelo. Julijan se zapanjio kada je otkrio da se vjera koju je smatrao mrtvom vratila u život, dok su stari bogovi ostali mrtvi.
2. Srednjovjekovna krivovjerja (primjerice albigenzi, XII.–XIII. stoljeće): i u srednjem vijeku „zamalo nije ispustila dušu“. Mnogi su očekivali kraj kršćanstva. Albigenski (katarski) pokret dobrano se bio proširio, ali Crkva je opet našla snagu i isplivala.
3. Renesansa i humanistička sumnjičavost (XV.–XVI. stoljeće): nakon srednjega vijeka humanistički mislitelji i ćudoredna popustljivost renesanse potkopavali su vjeru. Nastala je duboka sumnjičavost. Ipak, neočekivano – da, opet nenadano – uslijedio je preporod: katolička obnova (protureformacija) i likovi poput Tome Akvinskoga (XIII. stoljeće), a kasnije i svetoga Ignacija i tridentske obnove donijeli su novi život i umnu snagu. Ondje gdje su im očevi bili mlaki, sinovi su postali gorljivi u vjeri.
4. Prosvjetiteljstvo i Voltaireovo doba (XVIII. stoljeće): tijekom prosvjetiteljstva i Francuske revolucije, kulturna elita se mahom okrenula od Crkve. Voltaire i njegovi suvremenici smatrali su kršćansko vjerovanje praznovjerjem koje će ubrzo iščeznuti. Ali u XIX. stoljeću dogodilo se suprotno: došlo je do iznenađujućega vjerskoga oživljavanja, poput Oxfordskoga pokreta u Engleskoj i katoličkoga procvata u Francuskoj. Ono što su svi smatrali nemogućim – povratak vjere u „moderni“ svijet – ipak se dogodio. To je takoreći okrenulo naglavce zamisli o napretku.
5. Moderni znanstveni materijalizam (nakon Darwina, XIX.–XX. stoljeće): s Darwinom i usponom ateizma ponovo se naveliko pretpostavljalo kako će vjera zauvijek ispariti. Oko godine 1900. činilo se kako mnogi intelektualci postaju agnostici ili ateisti. Ipak, Chesterton je u svoje vrijeme [1874.–1936.] vidio „propadanje tog propadanja“: novi naraštaj mladih okrenuo se Crkvi s obnovljenim zanimanjem. Tamo gdje se nakon Darwina vjera smatrala nemogućom, vjera je opet propupala među mladima – nešto što bi pisci iz XIX. stoljeća smatrali nezamislivim.
Chesterton ističe kako je to opetovano uskrsnuće vjere suvremenicima uvijek bilo iznenađenje. Povjesničari i filozofi često su predviđali kako će religija „oteći“ s duhom vremena i na kraju se utopiti u modernosti. Namjesto toga, odjednom se pojavi „nešto protiv struje“, protiv svih očekivanja. Vidimo da se taj obrazac ponavlja i u 2025. godini. Chesterton to sažeto kaže:
„Mrtvo može ići niz rijeku, ali samo živo može ići protiv nje.“
Tom slikom žive sile koja ide protiv struje, on misli da je Crkva živa organizacija, a ne mrtva okamina (fosil). Kada bi se vjera oslanjala samo na zamah ljudske kulture, prirodno bi se prepustila tijeku i bila bi otplavljena, ali činjenica da kršćanstvo iznovice pliva protiv prevladavajuće kulturne struje dokazuje da je „neobjašnjivo živo“. Crkva je više puta preživjela, pa čak i nadmašila revolucije i prevrate. On to primjećuje kao jedinstvenu povijesnu pojavu: tamo gdje su drugi svjetonazori i carstva propali, Crkva je na kraju ostala stajati kao neuništiva građevina. Kolosej je razvalina; grob svetoga Petra još uvijek sjȃ u svoj slavi.
Svaki se naraštaj suočava s novim izazovima, ali Predaja i mudrost Crkve uvijek znaju uobličiti odgovore. Tijekom dvaju tisućljeća najveći umovi – od crkvenih otaca poput Augustina do modernih mislitelja poput Chestertona, Clivea Staplesa Lewisa, Fultona Sheena (na dan njegove smrti Lav XIV. izabran je za papu), Newmana, Ratzingera i Roberta Barrona – odgovarali su na najteža pitanja i branili vjeru. Nema razloga misliti kako bi to sada bilo drukčije. Ako ateisti pokrenu nove napade, ne će to biti prvi put da se Crkva suočava s njima. Naprotiv, to bi bilo prvi put u 2000 godina da vjera ne uspijeva pronaći odgovor na kulturnu prosudbu. Ta povijesna svijesnost ukazuje na to da Crkva ima duboku umnu predaju koja je usred ideoloških oluja drži na nogama.
Drugi kut promatranja jesu bogoslužje i sakramentnost Crkve. Oni Crkvi daju identitet koji ne ovisi o jednom dobu, nego koji povezuje ljude svih vremena i kultura. Ta sveopća i bezvremena vjera Crkve čini je otpornom na mjesnu ili privremenu propast. Kada Crkva loše stoji u jednom kraju, cvjeta negdje drugdje. Pad u Europi više je nego nadoknađen rastom u Africi. Ako vjera gotovo izumre u jednom naraštaju, ona se oživi u sljedećem. To vidimo i sada: među mlađim uzrastima nalazimo više prakticirajućih katolika nego u naraštaju njihovih roditelja.
Na filozofskoj razini vidimo da tvrdnje o istinitosti i razumnost (razložnost) – da, imamo dokaze kojima možemo potkrijepiti istinitost vjere – kršćanske vjere pridonose njezinoj opstojnosti. Chesterton je došao u Crkvu (obratio se na katolicizam 1922.) jer je vidio da Crkva dosljedno naviješta istinu, čak i kada je ona bila nepopularna. Pohvalio je katoličko učenje zbog ravnoteže između krajnosti: Crkva je tijekom stoljeća uvijek uspijevala održati zlatnu sredinu između suprotstavljenih zabluda. U svojoj knjizi Pravovjerje Chesterton pokazuje kako kršćanska nauka spaja naizgled paradoksne istine – milosrdnost i pravednost, razum i otajstvo, individualnost i zajedništvo – na način koji nijedna ljudska sljedba ne bi mogla smisliti. On uspoređuje učenje s ključem koji točno odgovara bravi zbiljnosti. Ta intelektualna uvjerljivost osigurava da kada druge filozofije zaglibe u jednostranost, katolička sinteza ponovo biva uvjerljiva. Primjerice, čisti racionalizam vodi hladnoći, puko čuvstvo kaosu, ali kršćaninova filozofija (kako su je razvili veliki mislitelji poput svetoga Tome Akvinskoga) ujedinjuje vjeru i razum. Zbog toga Crkva ima filozofski temelj koji može izdržati oluje kritike. Crkva nudi bezvremenske istine koje čovjeka usidravaju u nečemu vječnom, i stoga i čovjek i Crkva preživljavaju promjenjive struje idejâ. Pridržavanje trajnih istina objašnjava zašto Crkva traje dulje od bilo koje moderne ideologije. Istina vjere je sveodređujuća. Ako kršćanstvo nije istinito, ono nema nikakvu vrijednost. Ako je, s druge strane, istinito, onda je od neprocjenjive vrijednosti. Jedino što ona ne može biti da ima bilo kakvu vrijednost.
Dogmatski ateisti mogu tvrditi kako je svaka religija obmana, ali to se može i preokrenuti i tvrditi da je ateistički svjetonazor previše ograničen da bi u potpunosti objasnio ljudsko iskustvo. Uostalom, kad bi svijet bio samo tvar, naš razum i sposobnosti traženja istine bile bi neobjašnjive. Kamen ne traži istinu ni smisao. Kada bi čovjek (uključujući i njegov mozak) bio sastavljen samo od molekula i atoma, ni on to ne bi činio. Činjenica da težimo (možemo težiti) istini ukazuje na nešto nadnaravno. Sve dok ljudi nastavljaju postavljati temeljna pitanja, katolička će se poruka i dalje pojavljivati kao odgovor, osiguravajući neprestanu važnost i opstanak Crkve. Zbog toga protivljenje i progon paradoksno često povećavaju snagu Crkve. Kadgod se mislilo da je kršćanstvo mrtvo, negdje bi se pojavio novi svetac ili pokret koji bi dokazao suprotno. Oduvijek je bilo obnovitelja koji su svojom svetošću i temeljitim svjedočanstvom oživljavali Crkvu. Umjesto da oslabe Crkvu, progon i kritika često su je pročišćavali i jačali.
Katolička Crkva ima unutarnju životnu snagu koja nije od ovoga svijeta. Ona je kao živi organizam koji se prilagođava bez odricanja od sebe i kao stijena koja odolijeva zubu vremena. Sama Crkva sagrađena je na stijeni, na Petru i njegovim nasljednicima. Imamo novoga Petrova nasljednika: papu Lava XIV. Cijeli svijet je gledao. Da, još uvijek valja računati s nama. To je znak nade, nade da će izaći na dobro.
Kako su se samo opet nasamarili oni koji su proricali tko će postati novi papa. Postoji razlog tomu. Mediji razmišljaju u političkim okvirima, u naprednjačkom i konzervativnom, u liberalnom i očuvateljskom. Ali tako to ne ide u Katoličkoj Crkvi. Papa Lav XIV. nije nasljednik pape Franje, nego svetoga Petra. Njegova je zadaća ista kao i Petrova: naviještati uskrsloga Krista, pojašnjavati koje su posljedice toga za naše vrijeme, što se u tome podrazumijeva, i promišljati kako to najbolje oblikovati u našem vremenu.
Christus Vincit, Christus regnat, Christus imperat. Viva Christo Re! –
Krist pobjeđuje, Krist vlada (kraljuje), Krist zapovijeda (upravlja, zapovijeda, caruje). Živio Krist Kralj!
