Mirabile sacramentum

Drugi vatikanski sabor u SC 5 govori o povijesti spasenja. Čudesna Božja djela u Starom zavjetu su predigra onome spasenju ljudskog roda koje se u Novom zavjetu ostvarilo Kristovom smrću i uskrsnućem. Tako, zaključuje se u tome odlomku “iz rebra je Krista, usnulog na križu, proisteklo čudesno otajstvo (mirabile sacramentum) čitave Crkve.” U Crkvi se, dakle, ostvaruje ono treće vrijeme. U njoj se slavi bogoslužje, ono čudesno otajstvo u kojem se sveudilj ostvaruje naše spasenje, baš kako veli Pavao: “kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe” (1 Kor 11,26). Velika otajstva slavimo, otajstva po kojima smo spašeni i po kojima nas Krist spašava kad god se saberemo u njegovo ime. Zato nikada neće biti previše naglašavati važnost liturgije i upozoravati da se ona razvodni elementima koji joj po prirodi ne pripadaju.

Uzmimo za primjer došašće i božićno vrijeme. To je razdoblje osobito bogato i zahtjevno za sve djelatnike u pastoralu. Mi nastojimo bogoslužje učiniti i zanimljivim i atraktivnim i originalnim. Evo, na zornicama smo se na poseban način pokušavali približiti djeci. Imali smo za njih i zgodne priče i zadatke, pluseve i minuse, žigove i naljepnice i, konačno, nagradne igre. Priređivali smo posebna događanja za svetog Nikolu, za “malu ponoćku” i tome slično, a sve se to ponajčešće događa u misi i oko mise. I čini nam se da je tako dobro, jer, konačno, došašće je vrijeme radosnog iščekivanja, a Božić je na poseban način blagdan topline i radosti. Međutim, čini mi se da nam sva ta događanja oko Božića ipak ukazuju na određene tendencije nad kojima bismo se trebali zamisliti.

1. Bogoslužje je ostvarivanje
Kristovog spasenja

Bogoslužje je po svojoj osnovnoj oznaci slavlje. Ono, naravno, ne označava tek radost zbog zajedništva i susreta s drugim ljudima. Liturgija je slavlje u kojem se ostvaruje Kristovo vazmeno otajstvo po kojem smo spašeni. Mi slavimo Krista i njegovo spasenje koje je nazočno i djelatno među nama, koje se među nama ostvaruje i na nas se primjenjuje. Ponavljamo: Krist i njegovo spasenje središte je i osnovni sadržaj našega slavlja. Zato svako bogoslužje uvijek ima u sebi otajstvenu i djelatnu snagu, kako to jasno tumači Drugi vatikanski sabor u SC 6:

Zato je Krist, sam poslan od Oca, poslao apostole napunjene Duhom Svetim ne samo da propovijedajući evanđelje svakom stvorenju navješćuju da nas je Sin Božji smrću svojom i uskrsnućem oslobodio od vlasti sotone i od smrti, te nas prenio u kraljevstvo Očevo, nego također da to naviješteno djelo spasenja i izvršuju žrtvom i sakramentima, oko čega se kreće sav liturgijski život.

Snaga je, dakle, bogoslužja da uprisutnjuje i ostvaruje Kristovo spasenjsko djelo. Tako u slavlju krštenja snagom Duha Svetoga čovjek biva preporođen za vječni život, bez obzira bilo slavlje krštenja na latinskom ili hrvatskom, bilo ono u kapelici od šiblja ili u gotskoj katedrali. Euharistija je izvorište i vrhunac svekolikog života Crkve slavila se ona po “tridentskom” ili novom obredu, staroslavenski, latinski ili hrvatski… Bogoslužje je trajno Kristovo spasenjsko djelovanje po svetim znakovima. Spasenjska snaga euharistije i svekolikog bogoslužja ne ovisi o ljudskim naporima i iznašašćima. Spasenje je isključivo Božje djelo.

2. Bogoslužje kao živo i djelatno
slavlje cijele Crkve

Iako je u bogoslužju snagom Duha Svetoga djelatno Kristovo spasenje, od početaka je u Crkvi bilo važno da se ono lijepo i dostojanstveno odvija uz sudjelovanje svih vjernika, već prema stupnju službi i redova. Reforma Drugog vatikanskog sabora upravo je išla za tim da bogoslužje općenito, a ponajpače euharistijsko slavlje bude skladno uz primjereno sudjelovanje sviju, tako da se doista doživi i slavlje i zajedništvo. Jer, kakvo bi to bilo slavlje gdje bi većina bila tek promatrači? Stoga SC 24 naučava:

Neka se preispita Red mise, da budu jasnije vlastitosti pojedinih dijelova i njihova međusobna veza i da se olakša pobožno i djelatno učešće vjernika. Zbog toga neka se obredi pojednostave, zgodno zadržavajući njihovu bit; neka se ispusti ono što se tokom vremena podvostručilo ili bez velike koristi dodalo; neka se opet, koliko bude zgodno i potrebno, prema davnom otačkom pravilu uspostavi ono što je tokom nesklonih vremena propalo.

Zato smo s radošću i oduševljenjem prihvatili obnovljenu liturgiju jer je odisala i jednostavnošću i sakralnošću i jer je omogućavala svima da radosno sudjeluju primjereno vlastitoj službi u Crkvi. Liturgijska je obnova svakako bila i točna i dobra i uravnotežena i – potrebna.

3. Izvanjski elementi
koji bi bili sami sebi svrhom

Međutim, i najuzvišenija se glazba može pokvariti lošim izvođenjem. Za to svakako neće biti kriv skladatelj. Upravo tako bismo mogli prispodobiti poteškoće i neprilike koje se javljaju u našim bogoslužjima, kako je to u uvodu naznačeno glede adventske i božićne liturgije. Naime, koji puta bogoslužje želimo do te mjere “približiti” puku, do te mjere “prilagoditi” i približiti modernom mentalitetu, da onda gubimo ono osnovno: da je liturgija slavljenje otajstava Isusa Krista. I onda nam se događa – u najboljoj namjeri – da nam u određenim bogoslužjima, kao što su to neke “posebne” mise (npr. zornice i “mala ponoćka”) a osobito vjenčanja izvanjska proslava posvema zasjeni otajstvo spasenja. Tako onda na “dječjim” misama imamo igrokaze, lutkarske predstave, izvlačenje nagrada, prikupljanje žigova… Na vjenčanjima ne možemo često utjecati tko će i što svirati, kako će se uzvanici odjenuti i kako će se u crkvi ponašati…[1] I onda se stvarno javlja opasnost da naša bogoslužja na svoj način postanu dio protokola ili dio industrije zabave. Nadalje, euharistijsko slavlje koristimo kao zgodnu prigodu za određene oglase i proglase, čitanje poruka, reklamiranje nekih akcija i sl., sve pod izlikom da su ljudi ionako već okupljeni.

Pomislimo: danas su ljudi prezasićeni i nagradnim igrama i zabavama i igrokazima i filmovima. Previše su bombardirani i reklamama i porukama i pozivima. Zato, kad dođu u crkvu, htjeli bi se jednostavno Bogu pomoliti. Htjeli bi na sebi i u sebi doživjeti Kristovo spasenje. Htjeli bi se duhovno obogaćivati i sve više urastati u Kristovo spasenje. Svega ostaloga imaju i više i bolje izvan Crkve. Koliko više liturgiju opterećujemo neliturgijskim elementima, toliko više ljude udaljavamo od liturgije, u svakom slučaju one koji žele slaviti otajstva vjere i doživjeti Kristovu djelatnu nazočnost u zajednici.

4. Neliturgijska događanja
upriličiti izvan liturgije

Naravno, pastoralno i katehetski bit će veoma korisno imati npr. božićne igrokaze ili primanja (da ostanemo na primjeru božićnih događanja). Pripada lijepom odgoju zahvaliti se pojedincima i udrugama na nekom posebnom doprinosu za župnu zajednicu ili za opće dobro. Sve to i može i treba biti izvan liturgijskog slavlja: na kakvom primanju, akademiji, dječjoj predstavi, veselici, ljudskom i kršćanskom druženju… Nadalje, proglasi, poruke, animiranja za neke dobrotvorne pothvate trebaju imati minimalno mjesto u bogoslužju.[2]

5. Zaključak

Naravno da u našim crkvama treba odzvanjati radost. Naravno da ćemo se posebno radovati djeci i veseliti se zajedno s mladencima. Moramo, međutim, uvijek biti na oprezu da sačuvamo svetost otajstva koje slavimo. Jer, sigurno je: preveliko “podilaženje” ukusima nekih vjernika osiromašuje i ispražnjava liturgiju, a vjernike, u konačnici, udaljava iz Crkve. Dopustite još ovu usporedbu. Na njemačkom govornom području veoma se njegovala i njeguje liturgija. Ima mnoštvo kvalitetnih predložaka za aktivna i zanimljiva bogoslužja s djecom, s mladima, s obiteljima. Vidi se da su se priređivači veoma trudili, da sve teče i duhovito i skladno. A kad se bolje pogleda, iza mnoštva riječi, slika, scenskih efekata ostaje malo i premalo duha, premalo otajstva. A to se i naizvan vidi po sve manjem broju onih koji sudjeluju. Valja imati na umu, kako je napisao papa u miru, da liturgija nije neki “show”, nego sveto ponavljanje, otajstvo koje se razvija u povijesti spasenja. A ono što je otajstveno, nemjerljivo je i ne može se ocjenjivati ljudskim sudovima. Doista, kako reče jedan nadbiskup, “vrijeme je da mislimo na Boga”.[3] U krhkim posudama nosimo veliko blago. Jer, konačno, koja je osnovna zadaća nas svećenika? Jednostavno: naviještati riječ i slaviti otajstva. Ako se oko toga zdušno trudimo, sigurno ispunjavamo svoje osnovno i temeljno poslanje. Sve drugo mogu činiti i drugi. Zato je liturgija, vjerna i katolička, naše polazište i naš vrhunac, naše ogledalo, naš smisao i naša radost.

[1] Bilo je i pokušaja da određena agencija priređuje svadbeno slavlje uključivši i obred vjenčanja – već prema željama i platežnoj moći mladenaca…

[2] Opća uredba u br. 90 lakonski veli da u zaključne obrede mise obuhvaćaju, između ostalog “kratke obavijesti, ako su potrebne”. Dakle, obavijesti na koncu mise nisu bitne, a ako se već govore, trebaju biti kratke.

[3] Naslov jedne knjige kardinala Lehmana.