Misa: biblijska čitanja
Smisao biblijskih čitanja u euharistijskom slavlju
Zašto čitati Sveto pismo na misi? Ponajprije, euharistija je zahvala Bogu za njegova silna djela. Osnovni stav čovjeka pred Bogom jest divljenje, zahvala, molitva. U biblijskom nam se čitanju Bog objavljuje, ono nam govori o silnim Božjim djelima zbog kojih ga želimo slaviti. Tako je čitanje Svetoga pisma sastavni dio mise. Nakon prvog čitanja dolazi pripjevni psalam. SC 24 to ovako tumači:
Od najveće je važnosti u liturgiji Sveto pismo. Iz njega se uzimaju čitanje i tumače u homiliji; iz njega se pjevaju psalmi; njime su nadahnute i prožete molitve, zazivi i liturgijske pjesme; od njega čini i znakovi primaju svoje značenje. Stoga za obnovu, napredak i prilagođavanje svete liturgije treba njegovati onaj slatki i živi osjećaj Svetoga pisma o kojemu svjedoči časna predaja istočnih i zapadnih obreda.
Govoreći o različitim prisutnostima Kristovim u bogoslužju SC 7 također veli: “Prisutan je (Krist) u svojoj riječi, jer on govori kad se u Crkvi čita Sveto pismo”.
Euharistijska je gozba posadašnjenje Kristove žrtve koja je njegova duhovna žrtva ukoliko on sebe dragovoljno predaje vršeći volju Očevu. Biblijska čitanja pozivaju vjernike da i oni budu duhovna žrtva Bogu na slavu i tumače kako da to postignu.
U misnim se čitanjima također ostvaruje toliko važni dijalog: Bog govori po Kristu, a narod sluša i odgovara hvaleći Boga. SC 33 tumači:
Iako je liturgija u prvom redu štovanje božanskog veličanstva, ipak sadrži i mnoge pouke za vjerni puk. Doista, u liturgiji Bog govori svome puku, a Krist sveudilj navješćuje evanđelje. Sa svoje pak strane puk Bogu odgovara pjevanjem i molitvom.
Čitanje Božje u liturgiji je važno, kao što je važno naviještenje evanđelja. Liturgija, misa bez Božje riječi bi bila obezglavljena, bila bi nešto kao magični čin. Čitav bi naš život trebao biti bogoslužje. Tako bogoslužje možemo promatrati u tri stadija:
- Riječ. To je anamneza, živi govor Božji čovjeku preko Svetog pisma. Tu se spominje i posadašnjuje Božje spasiteljsko djelo.
- Čin. Čovjek odgovara i u liturgiji poznačuje čini djelatnim Božje spasenje.
- Život. Otajstvo spasenja naviješteno i proslavljeno u liturgiji čovjek nastoji primijeniti u svome životu.
Sabor je, dakle, uočio važnost čitanja u bogoslužju (prisjetimo se da je za mnoge vjernike jedini susret sa Svetim pismom upravo u bogoslužju; osim toga evanđelje se prvenstveno treba naviještati u zajednici, a tek onda dolazi privatno čitanje). Sc 51 i 56 pojašnjava i određuje:
Da bi se vjernicima pripravio što bogatiji stol riječi Božje, neka se svestranije otvore biblijske riznice, tako da se kroz utvrđeni broj godina narodu pročita istaknutiji dio Svetaga pisma. (…) Dva dijela od kojih se na neki način misa sastoji, to jest bogoslužje riječi i euharistijsko bogoslužje, tako su uskoro među sobom povezana da tvore jedan bogoštovani čin.
Pokoncilska je reforma, slijedeći ove smjernice, u različita liturgijska slavlja uvela oko 90% Svetoga pisma.
Čitanja u obnovljenoj liturgiji
Raspored čitanja je uglavnom poznat, pa ćemo se radije zadržati na nekim praktičnim opaskama. Nakon prvog čitanja dolazi pripjevni psalm. On je predviđen kao odgovor puka na Božju riječ. Koji puta će umjesto toga psalma (koji se pjeva ili čita, ali uvijek tako da puk govori redak) biti dopušteno uzeti neku prikladnu pjesmu. Važno je pri tom da se narodu da mogućnost da izrazi svoju hvalu Bogu nakon prvog čitanja. Neuputno je, prema tome, na ovome mjestu imati šutnju ili solo-izvedbu za orgulje ili nastup odabranog zbora.
Spomenimo također da se u misi čita Božja riječ. Nikakva druga riječ, ma koliko bila pobožna, ne može je zamijeniti. Izuzetno je važno imati na umu da misna čitanja predstavljaju živu Božju riječ: kad se u zajednici vjernika čita Božja riječ, onda u tom trenutku Bog osobno govori svome narodu, ta riječ postaje živa, aktualna, rečena baš za tu zajednicu i za taj trenutak. Kada to znamo, onda nam je jasno koliko je važno da ta riječ bude lijepo, skladno, razumljivo i dostojanstveno naviještena. Neevanđeoska čitanja u pravilu treba čitati lektor-laik. Po sebi on ima prednost pred svećenikom i đakonom. Razumljivo je da treba biti izabrana ona osoba koja je kadra razumljivo i jasno čitati. Idealno bi bilo da u određenoj župi postoje službeni čitači, koji bi uz sposobnost lijepog čitanja, trebali imati i određenu biblijsku naobrazbu i ljubavi prema Božjoj riječi. Takve bi osobe onda mogle biti od strane biskupa uvedene u službu čitača (nekoć je to bio niži red).
Za vrijeme bogoslužja dolikuje da se knjizi čitanja (a samim tim Božjoj riječi) dade dolično poštovanje (ima crkava gdje osim svetohraništa za euharistiju postoji i svetohranište za Bibliju). Zato se u svečanim misama knjiga evanđelja nosi u procesiji, kadi se, a sama knjiga je često bogato urešena. Poljubac knjizi evanđelja je također izraz poštovanja i ljubavi prema Božjoj riječi.
