Utorak, 17 svibnja

Misa: lomljenje kruha u euharistijskoj molitvi

Poznato nam je kako to izgleda kada neki pobožni ljudi – uz dužno poštovanje – bez poznavanja temeljne egzegeze počnu tumačiti Bibliju. Pa onda ispadne da će se spasiti samo sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih ili da je jedino ispravno svetkovati subotu jer i jedno i drugo jasno piše u Bibliji. Slično se može dogoditi da neki pobožni svećenik – opet uz dužno poštovanje! – bez dostatnog liturgijskog znanja počne na svoj način tumačiti neke obrede. Tako neki svećenici – nadajmo se ne mnogi – lome hostiju u isto vrijeme dok u euharistijskoj molitvi govore; „…uze kruh, razlomi i dade svojim učenicima…“ To im se čini posve ispravnim jer je, prema sinopticima, na posljednjoj večeri Isus doista uzeo kruh, razlomio ga, dao svojim učenicima uz riječi: „Uzmite i jedite…“ Rekli bi latinci: O sancta simplicitas! Naravno da je to posve krivo. Idemo redom.


4


1. Bogoslužje nije oponašanje spasenjskih događaja


Bogoslužje je otajstveno slavlje po kojem i u kojem se ostvaruje naše spasenje, a ne puko i doslovno ponavljanje spasenjskog događaja. Kad bi euharistijsko slavlje bilo tek ponavljanje ili obnavljanje Posljednje večere, brzo bismo se našli u neprilici. Za početak bismo – još u sklopu euharistijske molitve – trebali razlomljeni kruh i podijeliti, jer je Isus kruh razlomio, dao učenicima govoreći… Međutim, možemo ići i dalje, ad absurdum. Kad bismo stvarno htjeli ostati vjerni obredu Posljednje večere, u euharistijskom slavlju morali bismo ležati za stolom ili barem biti „naslonjeni na lakat“. Budući sa je Isus ustanovio euharistiju u sklopu pashalne večere, trebali bismo dosljedno imati na meniju gorke trave i pečenu janjetinu. Idući dalje tom logikom euharistiju bismo mogli slaviti samo jedanput godišnje, o blagdanu Pashe, po mogućnosti u Jeruzalemu, itd., itd… Zvuči egzibicionistički? Međutim, upravo do toga dolazimo uzmemo li za pravilo da u liturgiji oponašamo spasenjske događaje iz Novoga zavjeta.


2. U bogoslužju se ostvaruju otajstva našega spasenja


Od samih početaka za Crkvu bogoslužje nije bilo obnavljanje spasenjskih događaja nego proslava i ostvarenje otajstava našega spasenja, što vidimo iz drevnih liturgijskih spisa. Tako u najstarijoj poznatoj euharistijskoj molitvi, onoj iz spisa Apostolska predaja s početka 3. st., nakon riječi ustanovljenja: „Uzmite i jedite…“ ne spominje se lomljenje kruha, nego se posvećeni kruh lomi neposredno prije pričesti (br. 4 i 21). Za vrijeme pape Grgura Velikog (6. st.) zasvjedočeno je lomljenje kruha, kao i danas, nakon Očenaša. Euharistijsko slavlje jest slavljenje otajstava našega spasenja. U tome smislu pravo značenje cijelog euharistijskog slavlja najbolje nam daje sama euharistijska molitva. Nakon poklika: „Tajna vjere!“ u dijelu koji nazivamo anamnezom molimo:

Zato, Gospodine, slavimo spomen spasonosne muke Sina tvoga, veličanstvenog uskrsnuća i uzašašća u nebesku slavu, te iščekujući njegov drugi dolazak zahvalno ti prinosimo ovu žrtvu živu i svetu. 

Jasno je, dakle što mi slavimo u misi: Kristovu muku, uskrsnuće i uzašašće. Nadalje mi prinosimo (ostvarujemo) Kristovu spasiteljsku žrtvu iščekujući da Krist o svom drugom dolasku preda Bogu vječno kraljevstvo. Prema tome, misa je puno više od prisjećanja na Posljednju večeru: ona je ostvarivanje Kristovog vazmenog otajstva po kojem smo spašeni i po kojem se „djeca Božja zovemo i jesmo“.


3. Euharistijsko slavlje jest slavlje Crkve


Treba li ponavljati da je liturgija uvijek bogoslužje Crkve a ne pojedinca? Nitko – da ne budemo  prestrogi! – ne može bez pogibelji od raskola stvarati vlastitu liturgiju, drugačiju od one koju Crkva slavi, pogotovo kada je u pitanju euharistija koja je vrhunac i izvorište svekolikog bogoslužja i same Crkve. Ne radi se ovdje samo o poslušnosti crkvenom autoritetu, kao u doba strogog rubricizma, nego o brizi i ljubavi za Crkvu. Valja istaknuti ovo: današnja liturgija u mnogim svojim dijelovima ostavlja slobodu svećeniku i zajednici da slavlje prilagodi trenutku i baš toj zajednici. To su oni slučajevi gdje u rubrikama stoji „Prema prilikama… ako je zgodno… ovim ili sličnim riječima…“ Međutim, ima dijelova koji se nipošto ne prepuštaju sudu pojedinog slavitelja. Čak i onda kada svećenik, koji ima dostatno znanje, uviđa da su neki dijelovi bogoslužja manje spretni ili manje prikladni (a naravno da ih ima!), on ipak ne bi smio stvarati vlastite liturgijske knjige i vlastitu liturgiju. Nažalost, na Zapadu se događa da neki „učeniji“ svećenici za misu uzimaju svoj vlastiti misal ili barem euharistijsku molitvu koju su sami priredili. Kada svećenik mijenja neke bitne dijelove obreda ili u euharistijsku molitvu ubacuje neke vlastite izričaje, ne možemo se oteti dojmu da se radi o preuzetnosti i o visokom mišljenju o vlastitoj stručnosti naspram obične kleričke „svjetine“. Naprotiv, kada slijedimo upute liturgijskih knjiga i molimo u bogoslužju onako kako to Crkva određuje, zaštićeni smo od ishitrenih improvizacija te u isto vrijeme iskazujemo poštovanje i ljubav prema Crkvi.

Ako mislimo da posjedujemo veliko liturgijsko znanje, pomislimo: što je znanje prema ljubavi!, baš kako veli Pavao: „Znanje nadima, a ljubav izgrađuje“ (1 Kor 8,1). Ako je ponizna ljubav temelj istinske kršćanske svetosti, ona će zacijelo biti temeljem našeg svećeničkog služenja u zajednici Crkve.


Tekst je objavljen u VĐONSB-u.