Očenaš u Bibliji Hrvatskoga biblijskoga društva
Očenaš je temeljna molitva kršćanstva. Na hrvatskom se jeziku moli od prvoga tisućljeća, a njegova se tumačenja na hrvatskom objavljuju od godine 1583.
U Novom Zavjetu zabilježene su dvije inačice, Matejeva (6, 9–13) i Lukina (11, 2–4), kako je Isus učio svoje učenike moliti. U Bibliji hrvatski standardni prijevod Hrvatskoga biblijskoga društva i trojice partnera (1. izdanje, 2025.) one glase:
|
Matej 6, 9–13 |
Luka 11, 2–4 |
|
9 Naš Oče na nebu, |
2 Oče, |
Na prvi je pogled očito da to nije ujednačen prijevod cijeloga Svetoga Pisma, pa ni Evanđeljâ, jer su iste riječi u više redaka izvornika u ta dva odlomka prevedene različito.
Tekst Očenaša time je postao suhoparan, bez živosti (s tri „neka“). K tomu to nije vjeran prijevod s izvornika nego agitpropovska obznana neke preradbe kršćanstva.
Nakladnici su u impresumu (str. [2]) naveli imena 23 prevoditelja, bez naznake što je tko od njih preveo. Takva je praksa neviđena, jer nije riječ o anonimiziranom prijevodu. Ona je zbunjujuća jer one koji poznaju povijest prevođenja Svetoga Pisma najprije podsjeća na sedamdeset Židova koji su u Aleksandriji između III. i I. stoljeća prije Krista prevodili Hebrejsku Bibliju na grčki, a taj se prijevod po broju prevoditelja zove prijevod Sedamdesetorice (Septuaginta). Svatko je od njih prevodio sâm, a onda su uspoređivali prijevode da budu sigurni kako ni jednu riječ i ni jedan redak nisu preveli samovoljno, nego su jedni drugima pomagali da dođu do suglasja. Zato taj prijevod nema pojedinačnoga autora, nego je skupni. No, s hrvatskim prijevodom objavljenim u prosincu 2025. nije bio takav slučaj, jer su pojedinci preuzimali prevesti pojedinu ili više svetopisamskih knjiga. Nakon toga njihov su prijevod, bez povratne informacije samim prevoditeljima, prepravljali jezikoslovac, stilist, egzeget, lektor i urednik, pa se ni jednoga prevoditelja, da im se i znaju imena ne može smatrati odgovornim, a ne zna se tko je bio konačni glavni urednik.
Htio sam doznati priznaju li prevoditelji objavljeni tekst kao svoj prijevod; neki su mi napisali da ga ne mogu prepoznati ni stajati iza njega, a predsjednik Hrvatskoga biblijskoga društva uskratio mi je 23. prosinca 2025. dati popis tko je preveo koju knjigu uza sljedeće obrazloženje:
„u ovom izdanju u impresumu smo namjerno naveli sve sudionike prevoditeljskog projekta, ali bez povezivanja pojedinih imena s konkretnim biblijskim knjigama. Razlog tomu je činjenica da se radi o dugogodišnjem, kolegijalnom i višeslojnom radu u kojem su gotovo sve knjige Biblije prolazile kroz više faza.“
U nastavku se raščlanjuje prijevod Očenaša prema sv. Mateju.
„Naš Oče“
Tako bi glasio prijevod s engleskoga Our Father, ili s francuskoga Notre Père, ili s njemačkoga Unser Vater, kako njemački katolici i protestanti mole od godine 1968. i kako je od 1980. prevedeno u Einheitsübersetzungu (službeni zajednički biblijski tekst za katoličku i protestantsku crkvenu uporabu njemačkoga govornoga područja).
To jest vrlo neobično jer se u Predgovoru novomu prijevodu Hrvatskoga biblijskoga društva ističe:
„ovo je prvi prijevod na hrvatski načinjen […] bez ikakvih posrednih prijevoda“ (str. I).
Prva riječ, naglasak u toj molitvi, nije na posvajanju (naš), nego na krsnom srodstvu i bliskosti (Otče!).
Redoslijed riječi u „hrvatskom standardnom prijevodu“ (Naš Oče) ne slijedi grčki izvornik: Páter hēmō̃n, Otče naš. A tako je i na latinskom (Pater noster) i u svim dosadašnjim hrvatskim prijevodima.
Tako je i u svim drugim slavenskim jezicima: staroslavenskom Otče našъ, slovenskom Oče naš, slovačkom Otče náš, češkom Otče náš, poljskom Ojcze nasz, donjolužičkom Wóśce nas, gornjolužičkom Wótče naš, srpskom Оче наш / Oče naš, rusinskom Отче наш / Otče naš, makedonskom Оче наш / Oče naš, bugarskom Отче нашъ / Otče našъ, ukrajinskom Отче наш / Otče naš, bjeloruskom Ойча наш / Ojča naš i ruskom Отче наш / Otče naš.
Zamisao da Bibliju treba „osuvremeniti“ imala je odjelotvorenje u načelu da u „standardnom“ hrvatskom prijevodu adpozicija (pridjev ili zamjenica vezana uz imenicu) ne smije stajati iza imenice, nego samo prije nje. Dosljedno provedeno to jest silovanje jezika.
To se „pravilo“ osim toga kosi s drugom jednako bitnom krilaticom toga prijevoda, da se ostvaruje „govorni“ jezik. U govornom jeziku, pak, osobito u trenutcima duševne pobuđenosti itekako je uobičajeno da posvojna zamjenica dolazi nakon imenice:
„Sine moj!
Bako naša!
Majko moja!
Ljubavi moja!
Mužu moj!
Grade moj!“
Ustrajavanje na redoslijedu Naš Oče mogu razumjeti samo ako je cijeli pothvat zamišljen za početničko učenje hrvatskoga jezika nehrvatskih govornika do razine B1 prema Zajedničkom europskom referentnom okviru za jezike. Ali onda se prijevod nije smio zvati „standardni“, niti mu je sredstvo izražavanja „govorni jezik“, nego Biblija za početnike hrvatskoga.
Za sve ostale koji su završili makar pučku školu na hrvatskom, preslikavanje, uvoz i pokušaj nakalemljivanja u hrvatsko govorno područje propalih obrazaca sa Zapada, gdje je kršćanstvo na izdisaju, ne će pomoći čitanosti Svetoga Pisma niti može poticati molitvu.
Neprevedeni „ho“
Nije preveden određeni član ho = koji (jesi).
Svrha molitvenoga obraćanja nije utvrditi da je Bog na nebu, a molitelj na zemlji, nego Mu se približiti, progovoriti s Njim prokušanim riječima koje nas je naučio sâm Sin Božji. A u to se uvodi posvješćenjem o Njegovu postojanju, opstojnosti, trajnosti, tu-bitku, jest-osti (a onda i brižnosti i bliskosti), koja je ovdje ispuštena.
„na nebu“
Tako bi, u jednini, glasio prijevod s engleskoga in heaven, ili s njemačkoga im Himmel, kako ima Einheitsübersetzung iz 2016.: „Unser Vater im Himmel“. Ali, ponovo, teško je povjerovati da bi Biblija u čijem se Predgovoru tvrdi da je sva prevođena isključivo s izvornika, „bez ikakvih posrednih prijevoda“, preuzimala prijevod s njemačkoga.
Zašto „na nebu“ nije vjeran prijevod? Zato jer je u grčkom izvorniku množina: en toĩs ūranoĩs (na nebima/nebesima), a ne jednina (ūranós, nebo). Ta množina nije slučajna. Iza nje stoji hebrejski šamajim. Stoga je Vulgata tu riječ prevela množinom: in caelis. A sveta braća Ćiril i Metodij: „Otče naš iže jesi na nebesih…“.
U Svetom Pismu „nebesa“ se odnose na tri područja. Nebo najprije znači „prvo“ nebo, uzduh (atmosferu), ozračje kojim lete ptice, puše vjetar, skupljaju se oblaci i pada kiša:
„Tada je Bog rekao: »Neka se voda napuni mnoštvom živih bića, a nad zemljom, na nebeskom svodu, neka polete ptice!«“ (Postanak 1, 20);
„Uskovitlao je istočni vjetar na nebu, svojom je snagom vodio južnjak“ (Psalam 78, 26);
Nebo zatim znači „drugo“ nebo, svemir, svemirski prostor koji se sa Zemlje vidi kao svod, nebeska tijela, zvjezdano prostranstvo, koje obuhvaća sunce, mjesec, planete i galaktike:
„Kad podigneš oči prema nebu – i vidiš sunce, mjesec i zvijezde, cijelu nebesku vojsku – ne daj se zavesti! Ne padaj ničice pred njima niti im iskazuj štovanje, jer ih je tvoj Gospodin Bog dao svim narodima, svugdje pod nebom“ (Ponovljeni zakon 4, 19);
Konačno, množina nebesa izravno cilja na „treće“ nebo, duhovni dom Boga i anđelâ, mjesto vječne nagrade, različito od fizičkoga svemira, neposrednu Božju nazočnost, koje Pavao opisuje kao Raj:
„Znam jednog čovjeka u Kristu koji je prije četrnaest godina bio uznesen do Trećeg neba – ne znam da li u tijelu ili izvan tijela, to zna Bog“ (Druga Korinćanima 12, 2);
„Jer vama je na nebesima osigurano neprolazno, neokaljano i neuvelo nasljedstvo“ (Prva Petrova 1, 4).
Izraz označava i Božji duhovni položaj i Božje uzvišeno područje:
„Doista, Gospodinu, tvom Bogu, pripadaju nebesa i nebesa nad nebesima, zemlja i sve što je na njoj“ (Ponovljeni zakon 10, 14);
„Ali vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, nebeskom Jeruzalemu, i nebrojenim anđelima, svečarskom okupljanju“ (Hebrejima 12, 22).
Sveto Pismo opisuje to nebo kao konačnu baštinu za vjernike, mjesto sa zlatnim ulicama i bisernim vratima, gdje Božja slava sja i gdje Isus sjedi s desne strane Bogu:
„Glavni trg grada je od čistog zlata, prozirnog poput stakla. U gradu nisam vidio Hram jer je njegov hram Gospodin Bog, Svevladar, i Janje. Gradu ne treba ni sunce ni mjesec da mu svijetle, jer ga rasvjetljuje Božja slava, a Janje mu je svjetiljka. Njegova se vrata danju neće nikad zatvoriti – a noći ondje neće biti“ (Otkrivenje 21, 21b–23.25).
Dakle, budući da je u izvorniku množina: neba ili nebesa, „standardni“ prijevod mogao je imati: „na nebima“ ili „na nebesima“, a samo uz prikladno i dostatno tumačenje u bilješki jedninu, ali je ona tada trebala biti velikim slovom: na Nebu (kao što je u sljedećem retku Kraljevstvo pisano velikim početnim slovom), jer se iz višestrukosti nebâ (i kraljevstava) misli na posve određeno.
Za dosege takva prevoditeljskoga promašaja dovoljno je pročitati kako taj zaziv tumači sv. Toma Akvinski.
Ako se i kada dozna čije je prevoditeljsko, redaktorsko ili uredničko rješenje takav prijevod Očenaša, moći će se pokušati doznati i razloge ili utemeljenost takva prijevoda u grčkom, koja je meni promaknula.
„neka se poštuje svetost tvoga imena“
To nije prijevod nego preslobodno tumačenje. U grčkom izvorniku glagol je hagiasthḗtō (3. osoba jednine aorista imperativa pasivnoga), od hagiázō, svetiti, činiti svetim, štovati, biti svet, posvetiti, dati ili priznati da je vrijedan časti. Smisao uopće nije pasivan („neka se poštuje“), nego posve aktivan („neka se čini svetim“). U istoj knjizi, iste riječi u Luke 11, 2 prevedene su: „neka se sveti tvoje ime“, što znači da rješenje nije doneseno na razini pothvata nego od slučaja do slučaja.
Jesu li prevoditelji, redaktori i urednici mislili da se po „standardnom“ prijevodu napravi konkordancija? I što bi se dobilo kad bi se ona složila? Valja se sjetiti kako se Matej i Luka u ovoj prošnji slažu u slovo. U izvorniku preslovljenom na latinicu:
„hagiasthḗtō tò ónomá sū“ (Matej 6, 9; Luka 11, 2).
A prijevodi tih riječi u Bibliji hrvatski standardni prijevod jesu razroki:
„neka se poštuje svetost tvoga imena“ (Matej 6, 9);
„neka se sveti tvoje ime“ (Luka 11, 2).
Ovo je školski primjer da isti prevoditeljski, redaktorski i urednički tim (ako ga je bilo, jer se uredništvo kao takvo nigdje u impresumu ne spominje, a dvojici urednika, od kojih je jedan umro 2021., navodi se razgraničenje ovlasti) u istom djelu, za istu podlogu koja se prenosi u hrvatski jezik primjenjuju dvije oprječne metode prevođenja: jednu sadržajno točnu (Luka 11, 2); a drugu opisnu, izmišljenu u odnosu na raspon riječi koje izvornik nudi (Matej 6, 9). Zato taj Matejev redak nije preveden, nego je izmaštan. Prigovor koji se iz krugova prevoditelja i redaktora Biblije hrvatskoga standardnoga prijevoda upućuje pjesničkim dijelovima Biblije Stvarnosti (1968.) čini se da su sami primijenili i to na tako osjetljivom, svima poznatome tekstu.
Takve metode prevođenja prošnje sanctificetur nomen tuum pokazuju težnju da se sjedi na dva stolca, pristojnom i naprednjačkom, standardnom i razvodnjavajućem, uzglobljenom i iščašenom. A to jednostavno ne ide.
Grčki izvornik ne daje podlogu da se predikat te rečenice prevede glagolom „poštovati“. Predložak za takvo rješenje vidim samo u jednom prericanju (ali ne prijevodu!) Očenaša s engleskoga:
„Poštujemo tvoje sveto ime“.[1]
U izvorniku nema podloge ni za objekt „svetost“.
U grčkom tò ónomá sū stoji u nominativu.
„Neka dođe tvoje Kraljevstvo“
U istom svesku, iste riječi u Luke 11, 2 prevedene su malim početnim slovom za Kraljevstvo: „neka dođe tvoje kraljevstvo“, a u Mateja 6, 9 velikim početnim slovom. Što su radili redaktori i lektori?
Molitveni jezik teži sažetosti, kratkoći, a ne mnoštvu riječi, kako je i Isus učio učenike (Matej 6, 7). Zato imperativi, i u grčkom izvorniku, i u latinskom i hrvatskom prijevodu, ustaljeno jesu jednorječnice, a ne višerječnice:
|
grčki |
latinski |
hrvatski |
„standardni“ |
|
hagiasthḗtō |
sanctificetur |
sveti se |
neka se poštuje |
|
elthátō |
adveniat |
dođi |
neka dođe |
|
genēthḗtō |
fiat |
budi |
neka se događa |
|
dòs |
da |
daj |
daj |
|
áphes |
dimitte |
otpusti |
oprosti |
|
mḕ eisenénkēͅs |
ne inducas |
ne uvedi |
ne prepuštaj |
|
rhỹsai |
libera |
izbavi |
čuvaj |
Zbog toga izricanje imperativa pomoću čestice „neka…“ nema izgleda ući u molitveni život i postići ono čemu čitanje i razmatranje Svetoga Pisma treba služiti, molitvenomu sjedinjenju s Piscem toga Pisma.
Osim toga, prevođenje istoga glagolskoga načina tri puta česticom „neka“ s glagolom u prezentu, a četiri puta pomoću imperativa pokazuje bogatstvo tvorbi u hrvatskom jeziku, ali ne i dosljednost niza prošnji u molitvi.
„Neka se na zemlji događa ono što je po tvojoj volji, baš kao što je na nebu“
Grčki izvornik te prošnje ima deset riječi, hrvatski molitveni zaziv također deset riječi, latinski samo devet, a „standardni“ prijevod ništa manje nego sedamnaest riječi.
Dok se u molitvi na grčkom, latinskom i hrvatskom najprije spominje volja, pa nebo, pa zemlja, u „standardnom“ je prijevodu redoslijed izokrenut: zemlja – volja – nebo.
Po redoslijedu riječi ta prošnja zvuči prije kao prijevod s engleskoga:
„Your will be done on earth as it is in heaven“ (Holman Christian Standard Bible);
„May your will be done on earth, as it is in heaven“ (New Living Translation¸ NET Bible);
„Let your will be done on earth as it is done in heaven“ (God’s Word® Translation);
„Thy will be done on earth as it is in heaven“ (Webster’s Bible Translation).
Ali ako je tako, kako su mogli pomisliti da se to ne će ubrzo otkriti i zašto su išli potezati mačka za rep ističući u Predgovoru kako ovo nije još jedan prijevod, nego:
„ovo je prvi prijevod na hrvatski načinjen cjelovito s izvornih jezika i to iz pouzdanih izvornika, bez ikakvih posrednih prijevoda, kako se u prošlosti činilo“ (str. I)?
Ili misle da engleski više nije strani jezik, pa da zato prericanje s njega i nije prijevod, nego način razmišljanja?
„Daj nam danas naš svagdašnji kruh“
Takvo izricanje na hrvatskom bitno je pojednostavljeno prevođenje grčkoga pridjeva epiū́sion (detaljnije v. ovdje) i puno je bliže prevođenju toga retka s prijejeronimskoga staroga latinskoga prijevoda (Vetus Latina) koji je do danas ostao u Rimskom misalu:
„Panem nostrum cotidianum – kruh naš svagdanji“.
Jedino što je u toj Matejevoj prošnji zaokrenut ustaljeni redoslijed riječi (u prijevodu Lukina Evanđelja nije!), a pridjev „svagdanji“ u oba Evanđelja zamijenjen je pridjevom „svagdašnji“ jer se netko domislio da je lik svagdanji „nepravilan i predstavlja pogrješku“ te ga treba zamijeniti likom „svakidašnji“ ili „svagdašnji“.
Nasuprot toj izmišljotini, svagdan je hrvatska imenica zabilježena u Bellinu, Vitezovićevu, Voltičevu, Stullijevu i Akademijinu rječniku u značenjima: radni dan, svaki dan, uvijek i svagda, a prije njih u glagoljaškim knjigama tiskanima u Senju: Naručnik (1507.) i Korizmenjak (1508.). Pridjev svagdanji bilježe Zadarski lekcionar (XV. stoljeće):
„Hlib naš vsedannji daj nam ga danas“
i redom rječnici koje su napisali: Vrančić, Mikalja, Bella, Belostenec, Jambrešić, Voltić, Stulli, Šulek… Svagdanji je potvrđen molitvenom predajom u Očenašu; upravo taj pridjev imaju Ivan Drkoličić Ričić 1570., Bartol Kašić 1641., Toma Babić, Josip Matović, Petar Katančić, Ivan Matin Skarić, Josip Stadler, Petar Vlašić, Franjo Zagoda, Ivan Evanđelist Šarić, Gracijan Raspudić, Bonaventura Duda i Jerko Fućak, Ljudevit Rupčić, Ruben Knežević i Ivan Vrtarić.
Stoga nije dobro prihvaćati pravopisne savjete s interneta, a osobito ne pri lektoriranju Svetoga Pisma.
I svakidašnji i svagdašnji jesu dobri pridjevi, ali čemu mijenjati ono što je tako ustaljeno? Osobito jer se zamjenskom riječju ništa drukčije ne izriče, nego se samo dodaje jedno slovo.
Uvođenjem pridjeva „svagdašnji“ u Matej 6, 9 i Luka 11, 4 Biblija hrvatski standardni prijevod (2025.) preuzima rješenja iz protestantskih Biblija: Biblije hrvatski suvremeni prijevod Međunarodne biblijske lige iz Teksasa i Biblije kralja Jakova Stabla života iz Čakovca, obje tiskane 2020.
„Oprosti nam naše dugove kao što i mi opraštamo svojim dužnicima“
Rečenica je doslovce prepisana iz Biblije prijevod Novi svijet Jehovinih svjedoka[2] i iz prijevoda Branka Djakovića.[3]
Ako je taj „Hrvatski standardni prijevod“ težio govornomu jeziku, svakako je šteta što je na početku toga retka i prošnje izostavljen sastavni veznik kaì – i. Naime, govorni jezik upravo tako nadovezuje dodatnu želju ili nabrajanje onoga što se traži.
„I ne prepuštaj nas napasti“
Ista grčka riječ peirasmón u Matejevu Evanđelju prevedena je kao napast, a u Lukinu kao kušnja.
Predikat mḕ eisenénkēͅs sastoji se od niječnice i od druge osobe jednine aorista konjuktiva aktivnoga od glagola eisphérō, koji znači: uvesti, odvesti, voditi, unijeti, prenijeti, donijeti. Ali ne može značiti prepustiti ili prepuštati. Ovdje upotrjebljeni glagol „prepuštati“ bio bi dobar da je u izvorniku glagol aphíēmi: ostaviti, pustiti, prepustiti. Ili da je u izvorniku glagol paradídōmi: predati, povjeriti, dati, isporučiti, prepustiti. Ili da je u izvorniku glagol epidídōmi: dati, isporučiti, predati, prepustiti. Ali nije ništa od toga.
Prijevod te prošnje nije prijevod; nije vjerno prenošenje grčke rečenice, nego izmišljanje onoga što Isus nije rekao. To je prijevod itekako prijeporne rečenice s talijanskoga:
„e non abbandonarci alla tentazione“.
I komu sada vjerovati? Konfabulaciji posvjetovljenih vjernika koji odbacuju ono što doista piše u izvorniku? Što bi rekao sv. Robert Belarmin: „razuzdano ga iskrivljuju kako bi se potvrdila krivovjerja današnjega vremena… dodaju mu i oduzimaju prema vlastitom nahođenju“ (Proslov čitatelju Vulgate iz 1592.).
Ili vjerovati onomu što stoji u nepotpisanom Predgovoru te Biblije:
„ovo je prvi prijevod na hrvatski načinjen cjelovito s izvornih jezika i to iz pouzdanih izvornika, bez ikakvih posrednih prijevoda, kako se u prošlosti činilo“ (str. I)?
Moglo bi se pomisliti da taj prijevod drugima predbacuje da su činili ono što on sâm čini.
Glagol eisphérō u Novom se Zavjetu pojavljuje osam puta. U prijevodu Hrvatskoga biblijskoga društva i partnera ta mjesta glase:
„I ne prepuštaj nas napasti“ (Matej 6, 13);
„i ne uvedi nas u kušnju“ (Luka 11, 4);
„Neki su ljudi donijeli na nosiljci nepokretna čovjeka i tražili način da ga unesu u kuću i stave pred Isusa. Budući da to zbog gužve nisu mogli, popeli su se na krov i odande ga spustili u sredinu, pred Isusa, zajedno s nosiljkom“ (Luka 5, 18–19);
„Kad god vas budu izvodili u sinagoge, pred poglavarstva i vlasti, nemojte biti tjeskobni zbog onoga što ćete reći ili kako ćete odgovoriti“ (Luka 12, 11);
„U naše uši unosiš nešto neobično i želimo znati što to znači“ (Djela apostolska 17, 20)
„Ništa nismo donijeli na ovaj svijet, a ništa ne možemo niti odnijeti“ (Prva Timoteju 6, 7);
„Jer se tijela onih životinja čiju krv veliki svećenik unosi u svetište kao žrtvu za grijehe spaljuju izvan tabora“ (Hebrejima 13, 11).
Prijevod Hrvatskoga biblijskoga društva drži se njegova značenja svuda osim u Mateja 6, 13.
Matej i Luka suglasno imaju prošnju
„kaì mḕ eisenénkēͅs hēmãs eis peirasmón –
i ne uvedi nas u napast“,
kako je riječ po riječ točno prevedeno još od doba sv. Ćirila i Metodija: „I ne vavedi nas v napast“. Što nipošto ne znači da se ne smije prevesti ponovo, ali se očekuje da novi prijevod bude bolji, a ne lošiji.
U tim redcima eisphérō ističe posvemašnju ovisnost o Otcu da obuzda okolnosti koje bi mogle svladati vjeru. To je molba, ne za uklanjanje svake napasti, kušnje ili iskušenja, nego za božansko pastirsko vodstvo koje sprječava da se napast ne pretvori u skliznuće, zatvaranje zamke, ulijetanje u stupicu, omamljenost vražjim predodžbama.
Namjesto izmišljanja prijevoda koji gode nečijim ušima, a iskrivljuju katoličku nauku, sve koji žele treba poučavati o značenjima riječi peirasmós, što su napast, iskušenje, kušanje i kušnja.
Cijeli Očenaš i osobito tu prošnju tumače crkveni otci, sv. Toma Akvinski i svi novovjekovni katekizmi, uključujući i Katekizam Katoličke Crkve (br. 2759–2865) i njegov Sažetak (br. 578–598).
„nego nas čuvaj od Zloga“
Predikat te rečenice je rhỹsai, imperativ glagola rhýomai, koji znači: spasiti, izbaviti, osloboditi, privući za sebe, oteti za sebe, u širem smislu obraniti, očuvati. Ovdje upotrjebljeni glagol „čuvati“ bio bi dobar da je u izvorniku glagol phylássō: čuvati, imati na oku, paziti na, bdjeti nad, štititi. Ali nije.
Zaključak
Pohrvaćenje Očenaša u Matejevu Evanđelju mrlja je na prevoditeljskom pothvatu Biblije hrvatskoga standardnoga prijevoda jer je prijevod te molitve htio biti revolucionaran, progresivistički, maštovit i nuditi ono čega u izvorniku nema.
Više se temelji na nekim zapadnjačkim ideologijskim sklonostima, nego na vjernosti izvorniku, i prevođenju sa živih jezika, nego sa starogrčkoga.
Nema naznaka po čemu je on bio „kolegijalan i višeslojan“, kad se ni sadržajem ni pravopisnim rješenjima ne preklapa s istovjetnim rečenicama u Lukinu Evanđelju.
Hrvatska biskupska konferencija priopćila je 7. lipnja 2024. da su dan prije „biskupi izrazili suglasnost da Hrvatsko biblijsko društvo kao svoje izdanje objavi studijski ekumenski prijevod Svetoga pisma na hrvatski govorni jezik“. Nije poznato koga su biskupi bili imenovali ocjeniteljima iz kanona 830. Zakonika kanonskoga prava, na čijem su prijedlogu utemeljili svoju suglasnost, ni koja je pravna osnova te suglasnosti, jer ona nije akt predviđen kanonom 825. No, jasno je da se prijevod Očenaša u Evanđelju po Mateju ne pokazuje ni kao „studijski prijevod“ ni kao prijevod „na hrvatski govorni jezik“.
Prijevod Svetoga Pisma trebao bi između različitih mogućnosti prijevoda birati onu koja je najprikladnija za izražavanje načina na koji se tekst tradicionalno čita i prihvaća u Crkvi i bogoslužnoj predaji.
[1] Knjiga Života: Kronološki prikaz života Isusa Krista, II izdanje: poklon izdanje, priredio Peter Kuzmič, Osijek: Kršćanski nakladni zavod, 1993., str. 42.
[2] Biblija prijevod Novi svijet, New York: Watch Tower Bible, 2020., str. 1314.
[3] Novi Zavjet i Psalmi: Zagrebačko izdanje, treće izdanje, Rijeka: Udruženje za širenje vjerske literature, 1994., str. 20.
