On usta i pođe za njim


Ove 10. nedjelje kroz godinu A čitamo odlomak o apostolskom pozivu Mateja carinika. O ovom Isusovu učeniku znamo malo, ali i iz onoga neznatnoga znamo o njemu vrlo mnogo. Malo znamo podataka o njemu kao osobi, o njegovu dolasku na ovaj svijet i odlasku na bolji. Puno znamo o njemu jer nam je poznato kakvu se zanatu bio odao, tj. carinarnici. A iz njegova Evanđelja možemo zaključiti i na karakter samoga pisca i na njegov odnos prema Kristu Gospodinu. Nas to najviše i zanima kao primjer kakav bismo i mi trebali nasljedovati, pogotovo oni pozvani.

Najprije poredajmo ono što o njegovu pozivu kažu evanđelisti, pa i on sam među njima o sebi samomu:

Marko: »Prolazeći ugleda Levija Alfejeva gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu. ‘Pođi za mnom!’ On usta i pođe za njim« (Mk 2,14)..

Luka: »Nakon toga iziđe i ugleda carinika imenom Levija gdje sjedi u carinarnici. I reče mu: ‘Pođi za mnom!’ On sve ostavi, usta i pođe za njim« (Lk 5,27)..

Matej o sebi: »Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi na carinarnici. I kaže mu: ‘Pođi za mnom!’ On usta i pođe za njim« (Mt 9,9).

Iz uspoređivanja ovih triju evanđeoskih mjesta, vidimo da se spomenuti Levi zvao i Matej. Levi je izvorno židovsko ime, a Matej drugo, dodatno. Levi je bio sin Alfejev, veli Marko. A isti Matej piše da je jedan od apostola bio također sin Alfejev, a zvao se Jakov (Mt 10,3), kojega mi zovemo „Mlađim“ da ga razlikujemo od „Starijega“. Je li onda Matej Alfejev bio brat toga Jakova Alfejeva? Ili polubrat? Ne znamo ni to sigurno, ali jest vjerojatno. Uostalom Isus je već imao dva para rođene braće u svojoj družbi: Petra i Andriju, Jakova i Ivana. Mogao je imati i Mateja i Jakova Mlađega, Alfejeve sinove.

Ali ono što zasigurno znamo jest to da je bio carinik koji je javno a nerijetko i prinudno skupljao javne, carske novce. U ta vremena u Palestini, a i inače u starome svijetu, nije bilo omraženijega zanata od carinika. Kako je u Rimskome carstvu bilo sedamdeset i sedam ili malo više različitih naroda i zemalja, car, kako koje osvoji i pokori, tako nametne „namet na vilajet“. Izabrao bi domaće ljude da mu skupljaju carinu. Ti bi carinici bili smatrani pravim izdajnicima, veleizdajnicima.

A među svim pucima staroga svijeta možda nije bilo naroda koji je žešće zazirao od carinika nego što su to bili Židovi. Carinici su u židovskom puku pripadali kategoriji otpisanih: odmetnika, razbojnika, nečistih ljudi. Carinici nisu mogli izaći na sud da svjedoče, niti u hram da se Bogu mole, osim negdje u dnu, za njih bijaše pregrađeno (a carinik stojeći „izdaleka“, veli sv. Lk 18,13), jer ono što pripada samo Bogu, tj. određeni prilog, prinos, dug, to su ti carinici dokinuli i stavili se u službu zemaljskoga cara koji se proglašavao bogom! Po židovskom shvaćanju, carinici se nisu mogli pravo ni obratiti. A ako bi se slučajno neki i pokajao, nije mu se smjelo olako vjerovati. A brojni su carinici stvarno davali povoda da se o njima tako misli i zbori. Oni su bili kao grabežljivci i nepravednici. Kada je skupina carinika nekim Božjim čudom došla Ivanu Krstitelju na rijeku Jordan, željni obraćenja i krštenja, pitahu ga što im je činiti: On im odgovori: „Ne utjerujte  poreza više nego što je propisano“ (Lk 3,13). Pogodio im je točno ono u čemu su redovito prestupali.

Postojale su u Palestini dvije vrste poreza: jedan je određen ili statutaran (gabbai, od toga gabela), i to na zemlju, na dohodak i na egzistenciju, tj. što je čovjek živ. Osoba je plaćala denar po glavi na godinu. Denar je plaća jednoga radnog dana. A druga vrsta poreza (mokeš) odnosno carina bila je raznolika: na uvoz ili izvoz, mostarina, cestarina, brodarina u luki, granična carina itd. To je bio specijalan porez na dodatnu vrijednost robe, P-D-V. Sve je to bilo državno, a država rimska, a Rim poganski. I sve je u konačnici moralo ići na carsku blagajnu. Zato se i zvala carina. Kako god okreni, u naroda nikada nema dostatno ni u naravi ni u zveketanju da plati sve vrste poreza, a carinik pred vratima čeka da odnese novce ili otjera ovce da ih proda.

Palestina je bila razdijeljena u dva politička entiteta. Judeja i Samarija, kao neka vrsta federacije uzajamno zavađenih Židova i Samarijanaca, bijahu pod izravnim protektoratom ili prokuratorom rimskim, i napose Galilejska državotvorina koja je bila pod Herodom Antipom, inače vazalom rimskim, neokrunjenim kraljem (usp. Lk 19,12.15). Međutim, kada se mora plaćati porez, svejedno je ili davao inozemnomu cezaru ili domaćemu samozvanu kralju! A Rimljani bi ovako određivali: Jedna pokrajina mora toliko namiriti za Rim, a carinici što uberu viška, mogu međusobno podijeliti. I tu bi nastajala jagma i bolesno natjecanje. Na taj su se način carinici bogatili i navlačili na sebe narodno prokletstvo.

Matej je u ovoj drugoj kategoriji omraženih carinika, ali ne u izravnoj službi Rima nego domaćega Heroda Antipe u galilejskom Kafarnaumu, koji bijaše podvrgnut Rimu, granični carinik na putu od Damaska prema Sredozemlju.

Sasvim je moguće da je Matej čuo za Isusa, za njegove propovijedi, za čudesa. Pogotovo što je i sam mogao kontrolirati i Isusa ako bi se maknuo preko granice galilejskog entiteta. Nemoguće je da Matej i sam sebe nije nekada mrzio, i svoj zanat, i skupljeni novac. Sve mu je to izgledalo tako bijedno i nisko. Promašena egzistencija. I kada čitamo u sve trojice sinoptika kako je Matej na prvi Isusov zov, spremno, oduševljeno, gotovo bez razmišljanja, pošao s recepcije carinarnice, očito je već prebirao misli u svome srcu i sam priželjkivao vidjeti Isusa i s njime porazgovoriti i tražiti kakvo drugo životno rješenje. Pružila se prilika da se s Isusom ne samo susretne nego da ga Isus zovne i zaposli u svome evangelizacijskom poduzeću. On je to smjesta iskoristio. Nije htio izgubiti priliku. Učinio je neopozivu odluku. Ostavio je carinarnicu i pošao Isusovim tragom. Nije se više ni okretao, ni probao volove, ni pokapao mrtve, ni opraštao se od kolega. On je zaigrao na jednu kartu, onu Isusovu. I nije izgubio. Samo veliki ljudi čine velike odluke.

Matej je u svojoj životnoj odluci postigao i pogodio tri velika cilja.

Očistio ruke. Ostavio je iza sebe stari život pun svakakve prljavštine i zaplovio u novi svijet koji mu se smiješio s Isusovih usana. Isusov poziv nije mu se ukazao samo kao blagi zov u nove duhovne odnose, nego kao životni izazov. Prekinuo je s cariničkom prošlošću i skinuo teret s vrata. Od sada je mogao pogledati u lice svemu svijetu. Hoće mu od sada egzistencija biti, ljudski gledano, nešto nesigurnija, siromašnija, ali će mu sigurno biti duševno mirnija i sretnija. Samo očišćene ruke stvaraju čistu i mirnu savjest! U Mateja će od sada biti čiste ruke, čiste oči, čista pamet i čist obraz. To je našao kod Isusa.

Izgubio jedan posao, a našao mnogo veći. Matej je do tada mogao računati na godišnji dohodak koji mu ni krupa ne može obiti. Odškolovati djecu ne samo na Jeruzalemskom sveučilištu nego i u inozemstvu. Mogao je odlaziti u Grčku ili u Egipat na ljetovanje sa ženom i djecom. Mogao je podignuti malo vikendice u Jopi, na Mediteranu. On je, međutim, napustio posao koji mu je obećavao zemaljsko bogatstvo i razna socijalna osiguranja. Ne, on je sve to napustio. Netko je duhovito, a istinito dodao: sve je i kod kuće i na carinarnici ostavio, ostavio je carinarinski stol, a s njega je uzeo samo olovku, kojom je inače sređivao carske poreze i račune. Olovku je ponio da napiše Isusov životopis, Isusovo djelo, propovijedi, Logia. I napisao je Evanđelje, ono po Mateju. Veliko djelo – velik dar svjetskoj književnosti, svjetskoj povijesti, osobito ljudskoj savjesti i ljudskom spasenju.

Izišao iz anonimnosti u famoznost. Do Isusova poziva za njega su znale samo one obitelji koje je on posjećivao i robio. A otkako je promijenio zanat, njegovo će ime znati svako kršćansko dijete u prvom osnovne. Njegovo se djelo proučava dvije tisuće godina na svim teološkim fakultetima i najvišim školama. Stotine tisuća seminarskih elaborata, magistarskih radnji i doktorskih disertacija napisane su o rečenicama, čudesima i prispodobama koje je on svojim ušima čuo i iz Isusovih usta prenio na pergamenu.

Sveti Matej dodaje o sebi:

»Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njim i njegovim učenicima. Farizeji, vidjevši to, stanu govoriti: ‘Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima’. A on, čuvši to, reče: ‘Ne trebaju zdravi liječnika nego bolesni. Hajde proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike nego grešnike’« (Mt 9,10-13).

Po tome što je priredio gozbu, vidi se da je novi pozvanik u duši bio darežljiv i plemenit čovjek. Štoviše, pozvao i druge kolege carinike, da svi susretnu i upoznaju Isusa, Mesiju. Doveo je i druge da vide Isusa. I to doveo – „mnoge carinike i grešnike“, ističe sam evanđelist.

Veličanstveni Gospodin. A ovaj nam poziv i odgovor nešto kažu i o veličanstvenu Isusu. Dok je prolazio onuda, ugleda Mateja. Isus i dok hoda, misli kako će učiniti nešto lijepo za Oca nebeskoga, za njegovo kraljevstvo. Isus uzima u svoju službu jednoga talentirana čovjeka koji je znao staviti na papir ne samo tri rečenice nego tri godine Isusovih propovijedi i čudesa. Povjerava mu veliku zadaću prenošenja Božje objave i blage vijesti ljudima. Pa da Isus nije imao oka primijetiti pravoga čovjeka pravih sposobnosti za pravu misiju!

Isus i danas hoda našim gradom ili župom i gleda u lice tolike mlade, na ulici, u školi, na korzu, alejom i avenijom. Ne hoda on osobno, nego je poslao tebe, velečasni, da ih zovneš onim istim zovom: „Pođi za Isusom! Uzmi svoje prirodne talente i instrumente i napiši jedno malo evanđelje od svoga života!“[1]


[1] Opširniji prikaz: „Apostol Matej sve ostavio osim olovke“, u: Da nisam ja, Gospodine?, Mostar, 2005., str. 141-151 s literaturom.