Šibenska molitva

U drugoj polovici XIV. stoljeća, između 1364. i 1399., zapisao ju je brat Pavao Šibenčanin, a očuvana je u samostanu franjevaca konventualaca u Šibeniku u rukopisu Liber sermonum, II (Knjiga govorâ, II. svezak), na licu i naličju lista 127. Sastavljena je na hrvatskom jeziku i jedan je od njegovih najstarijih spomenika (uz Bašćansku ploču iz 1100., Vinodolski zakonik iz 1288. i Red i Zakon od primlenja na dil dobroga činenja iz 1345.). Ujedno je to prvi hrvatski latinicom zapisani pjesnički tekst. U njemu je snažno zastupljen govorni hrvatski jezik toga doba. Izvorni mu je naslov na latinskom:
„Oracio pulcra et devota ad Beatam Virginem Mariam – Molitva lijepa i pobožna Blaženoj Djevici Mariji“.
Od 1911. u književnosti i hrvatskoj kulturi poznat je pod nazivom Šibenska molitva.[1] Jezične su mu odlike srednjodalmatinska čakavica ikavsko-ekavskoga tipa s prevagom ikavizama, uz dodatke školovana bogoslovca i ostatke crkvenoslavenskoga.
No, nitko ga još nije preveo ni na jedan jezik. Mnogima je slabije razumljiv zbog starinskih, čakavskih i crkvenoslavenskih riječi, padeža i sprezanja koji se više ne rabe, pa se pokazuje nužnim prereći ga na suvremeni standardni jezik.
Sastoji se od četiriju dijelova i glasi ovako.
Izvornik iz XIV. stoljeća |
Preričaj na hrvatski standardni jezik |
---|---|
I. O blažena! |
I. O Blažena! |
O prislavna, prije vsega vika! |
O Preslavna, prije svega vijeka! |
Gospoje,[3] ti si blaženih patrijarak uprošanje. |
Gospo,[4] Ti si ìskānje blaženih patrijarhâ. |
Gospoje, ti si Boga živoga obsijanje i okripljenje. |
Gospo, Ti si sjaj i okrjepa Boga živoga. |
Gospoje, ti si vse vêre karstjanske kripko udaržanje i okripljenje. |
Gospo, Ti si krjepko održanje i okrjepljenje sve vjere kršćanske. |
Gospoje, ti si vsega upada anjelskoga naplnjenje. |
Gospo, Ti si naknada cijeloga otpada anđelâ. |
Gospoje, ti si blaženih mučenikov moć i vse pokripljenje i pomoženje. |
Gospo, Ti si moć i sva potkrjepa i pomoć blaženih mučenikâ. |
Gospoje, ti si blaženih div i mučenic kruna i vse urešenje. |
Gospo, Ti si kruna i sav ures blaženih djevicâ i mučenicâ. |
Gospoje, ti si uznesena od Sina tvoga a Boga moga s velikim počtenjem i s veseljem sa vsem oblastev va vse nebesko vladanje. |
Gospo, Tebe je Sin Tvoj, a Bog moj s velikom počašti i veseljem sa svim ovlastima uzdignuo u sve nebesko vladanje. |
Gospoje, tebe posluša vse Božje tvorenje. |
Gospo, Tebe sluša sve Božje stvorenje. |
Gospoje, ti si vsih dari i milosti Božjih potvrjenje. |
Gospo, Ti si potvrda svih Božjih darova i milosti. |
Gospoje, ti si ležećih v glbini paklenoj zdi prošćenje. Id est in mundo praesenti. [To jest u sadašnjem svijetu.] |
Gospo, Ti si oproštenje onima koji ovdje, u sadašnjemu svijetu, leže u glibu paklenom. |
II. O blažena! |
II. O Blažena! |
O pričista Divo Marije, mati Sina Božja! |
O prečista Djevo Marijo, mati Sina Božjega! |
Gospoje anjelska! |
Gospo anđeoska! |
Gospoje, ti si mati nevoljnih sirot. |
Gospo, Ti si mati nevoljnih sirotâ. |
Gospoje, ti si skupljenje dlžnih. |
Gospo, Ti si iskupljenje dužnih. |
Gospoje, ti si vse ufanje vsih nas vêrnih karstjan grišnih. |
Gospo, Ti si sve ufanje svih nas grješnih vjernih kršćana. |
Gospoje, ti si otvorenje vrat rajnih vsih tvojih vêrnih i želećih i devotih. |
Gospo, Ti si otvaranje rajnih vrata svih Tvojih vjernih, [Tebe] željnih i pobožnih. |
Gospoje, ti si strah i bojazan vsih duhov nečistih i vsih djaval upadnih. |
Gospo, Ti si strah i bojazan svih nečistih duhova i svih đavola paklenih. |
III. O blažena! |
III. O Blažena! |
O pričista Divo Marije! |
O prečista Djevo Marijo! |
Moli za nas i vas plk karstjanski Sina Božja, |
Moli za nas i sav puk kršćanski Sina Božjega, |
S onov blaženov pltev v prisvećeni v têli v tom |
S onom blaženom pȕti u presvetom tijelu tom |
Na konci deveta miseca Bog se i človik se rodil |
Na koncu devetoga mjeseca Bog se i čovjek rodio |
Osmi dan blaženu karv hoti proliti. |
Osmi dan blaženu krv htjede proliti. |
V onoj blaženoj karvi plti prija svarhu sebe blaženo karšćenje, nam je pusti i zapovidi. |
U onoj blaženoj krvavoj pȕti na sebe prȋmī blaženo krštenje, nama [ga] òstavī [u nasljeđe] i zapòvjedī. |
V onoj blaženoj plti bi lačan i žajan. – Id est sicut de Samarityna peccatricem [To jest kao o samarijskoj grješnici.] |
U onoj blaženoj pȕti bȋ gladan i žedan, kako káza Samarijki grješnici [„Daj mi piti“ (Ivan 4, 7)]. |
V onoj blaženoj plti bil i jil, |
U onoj blaženoj pȕti bio je i jeo je, |
V onoj blaženoj plti bi kupljen i prodan pro XXX-a argenteis [za trideset srebrnjaka]. |
V onoj blaženoj pȕti bȋ kupljen i prodan za trideset srebrnjaka [Zaharija 11, 12–13; Matej 26, 15; 27, 3.9]. |
IV. Vêruju, Sinu Božji, |
IV. Vjerujem, Sine Božji, |
Smartju od neprijatelja našega hoti nas skupiti. |
Smrću od neprijatelja našega htjede nas otkupiti. |
Vêruju, Sinu Božji, |
Vjerujem, Sine Božji, |
Vêruju, Sinu Božji, |
Vjerujem, Sine Božji, |
Post dies XLa ad celum ascendens et promittens Spiritum Sanctum mittere. [Nakon četrdeset dana uzlazi na Nebesa i obećava poslati Duha Svetoga.] |
Nakon četrdeset dana uzašao si na Nebesa |
Kako je svrha prericanja ostati vjeran izvornom izričaju, u njem se mora prihvatiti gubitak na stilu i sroku; desni stupac nije pjesma i nema namjeru zamijeniti izvornik, nego samo pomoći u njegovu razumijevanju.
Količina riječi koje su iste već sedam stoljeća potvrđuju starost, razvijenost i nepromijenjenost hrvatskoga jezika, usporedivo daleko veću nego ih ondašnji tekstovi na francuskom, talijanskom ili njemačkom imaju s tim jezicima danas. Da se ne spominje jezike koji uopće nemaju spomenike iz toga razdoblja.
Proseuhologija
Grčka imenica προσευχή / proseukhḗ znači molitva, a proseuhologija je učenje o molitvi. Iako svojim ponavljanjima nekima može zvučati kao moljenje litanija, Šibenska molitva nisu litanije u punom smislu jer nemaju odgovore, a nemaju ih jer su namijenjene pojedinačnoj, osobnoj molitvi. To je zapadnjački, srednjovjekovni, molitveni zapis duboke osjećajnosti, iskrene vjerske predanosti i pjesničke obojenosti. Napisan je za osobnu pobožnost, a ne za bogoslužnu uporabu. Taj tekst nije prijevod ni izravna prerada nekoga prijedloška iz kojega drugoga jezika. Nije pronađen ni približno sličan tekst na ikojem drugom jeziku koji je mogao nadahnuti pisca da ga sastavi lagano njime potaknut. Njegov uzorak mogao bi biti ambrozijanski slavospjev Te Deum – Tebe Boga hvalimo. Završni dio sadržajem se oslanja na Apostolsko i Nicejsko-carigradsko vjerovanje i bogoslovno je prericanje osnovnih vjerskih istina, utkano u molitvu Djevici Mariji, majci Sina Božjega, i u izravno obraćanje Sinu Božjemu.
U povijesnom kontekstu

Premda Šibenska molitva strogo ostaje u okvirima molitve, vrijeme i okolnosti u kojima je nastala pralik su i mjerna jedinica kasnijih pomutnja u Crkvi. Najvjerojatnije vrijeme njezina nastanka, između 1364. i 1375. vrijeme je avinjonskoga sužanjstva. O tome se u udžbeniku crkvene povijesti čita:
„Ono što su pape u XII. i XIII. stoljeću u ogorčenim borbama… onako uspješno branili: slobodu od opkoljavanja i političke nadmoći cara, toga su se pape u XIV. stoljeću drage volje odrekli u korist francuske krune. Time su se odrekli slobode odlučivanja i svoga nepristrana općecrkvenoga autoriteta. Odviše često postajali su bezvoljno oruđe u rukama sve jačih vlastohlepnih vladara; postali su igračka u međunarodnoj politici. Slomila se misao općecrkvenoga jedinstva… Avinjonsko je sužanjstvo (1309.–1378.) beskrajno štetilo ugledu papinstva. Ono je narušilo povjerenje u papinstvo i izazvalo tešku krizu kojom je i samo zaplutalo: veliki zapadni raskol (1378.–1417.) i razdoblje koncilijarizma neposredne su posljedice te krize… Posljedice raskola bile su užasne. Cijelo se kršćanstvo raspalo u dva protivnička tabora, a kako je svaki papa pristaše svoga protivnika izopćavao i nitko nije mogao ostati po strani, to je zapravo cijelo kršćanstvo bilo izopćeno“.[7]
U alternativnom razdoblju nastanka Šibenske molitve, u zadnjoj četvrtini XIV. stoljeća, od 1378. Crkva je imala dvojicu papa, obojicu nezakonitih. Urban VI., sa sjedištem u Rimu, nezakonito je izabran jer su naoružani Rimljani kardinalima-izbornicima u Rimu prijetili životom da izaberu Talijana, pa je izbor obavljen nasilno, bez slobode izbora, a naknadnu privolu nekih kardinala u prigodi svoje krunidbe Urban VI. iznudio je ucjenom i prisilom. Svi kardinali koji su birali Urbana VI. kasnije su taj izbor proglasili nevaljanim „jer je obavljen u teškom strahu i pod prisilom“. Od početka svoga papinstva pak Urban VI. ponašao se „tako samovoljno, okrutno i fanatično da su i njegove pristaše držali da mu je iznenadna čast udarila u glavu i da je šenuo umom. A po kanonskom pravu izbor pape kojemu je um pomračen, nije valjan.“ Iste godine većina kardinala izabrala je za papu protupapu Klementa VII., koji se nastanio u Avinjonu.[8]
U odnosu na mjesne prilike, u istočnojadranskom zaleđu postojali su bosanski krstjani, nedvojbeno kršćani, pripadnici svojevrsne sinodnosti, odijeljeni od Latinske Crkve, koji su prema Bilinopoljskoj abjuraciji iz 1203. slavili i Malu i Veliku Gospu.
U glazbi
Šibenska molitva uglazbljena je više puta: skladbu Lovre Županovića (1925.–2004.) izvode muška klapa Nostalgija (4’33”), Mješoviti pjevački zbor bl. Augustina Kažotića (1997., 4’27”) i Mješoviti katedralni zbor Sv. Jakova (5’17”), a skladbu Vedrana Bonačića (1979.) izvode ženska klapa Dišpet (2’55”) i Pučki pivači KBF-a (3’38”).
[1] O njoj: Ivan Milčetić i Joso Milošević, Šibenska molitva (XIV. vijek), Starine 33, Zagreb: JAZU, 1911., str. 572–592; Franjo Fancev, Latinički spomenici hrvatske crkvene kńiževnosti 14 i 15 v. i ńihov odnos prema crkvenoslavenskoj kńiževnosti hrvatske glagolske crkve, u: Vatikanski hrvatski molitvenik i Dubrovački psaltir: dva latinicom pisana spomenika hrvatske proze 14. i 15. vijeka, U Zagrebu 1934., str. V–VI; Ivan Slamnig, Antologija hrvatske poezije od najstarijih zapisa do kraja XIX stoljeća, Zagreb, 1960., str. 29–31; Mihovil Kombol, Povijest hrvatske književnosti do preporoda, Zagreb: Matica hrvatska, 21961., str. 44–45; Jeronim Šetka, Šibenska molitva, časopis Marija, br. 3/1966., str. 134–137; Hrvatska književnost srednjega vijeka, prir. Vjekoslav Štefanić, Zagreb: Zora, 1969., str. 374–376 (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1); Aleksandar Mladenović, O grafiji i jeziku „Šibenske molitve“, Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu (Novi Sad), XII/1969., br. 1, str. 161–182; Lovro Županović, Šibenska molitva za sola i mješoviti zbor 1967. Partitura, Sveta Cecilija (Zagreb), 40/1970., br. 1, Prilog, str. 1–4; Zlatko Pavletić, Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva od početaka do danas, Zagreb, 31971., str. 8–9; Dragica Malić, Šibenska molitva (Filološka monografija), Rasprave Instituta za jezik (Zagreb), 2/1973., str. 81–190; Josip Vončina, Zagonetka »Šibenske molitve«, Croatica – Prinosi proučavanju hrvatske književnosti (Zagreb), 6/1975., str. 7–38; Eduard Hercigonja, Povijest hrvatske književnosti: II. Srednjovjekovna književnost, Zagreb: Liber: Mladost, 1975.; Srećko Matko Džaja, Tlo nastanka i protubogumilska komponenta »Šibenske molitve«, Croatica Christiana periodica (Zagreb), 3/1979., str. 80–92; László Hadrovics, Cantilena pro sabatho (Starohrvatska pasionska pjesma iz 14. stoljeća), Filologija (Zagreb), 12/1984., 17–20; Časoslov Rimskog obreda, svezak III, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1984., str. 1297–1298; svezak IV, Zagreb, 1985., str. 1297–1298 (alternativni himna Jutarnje spomendana B. D. Marije u subotu); Vlatko Pavletić, Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva od početaka do danas, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 41991., str. 8–9; Ante Armanini, Šibenska molitva – najstariji tekst hrvatske pismenosti, časopisu Kažotić (Zagreb), prigodni broj 1992., str. 37–43; Lovro Županović, Šibenska molitva za solo i mješoviti zbor, Sveta Cecilija (Zagreb), 63/1993., br. 4, Prilog, str. 1–8; Josip Miholjević, Bogorodica u hrvatskom pjesništvu od 13. stoljeća do kraja 19. stoljeća, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1994., str. 54–57; Nikica Kolumbić, Po običaju začinjavac: Rasprave o hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti, Split: Književni krug, 1994.; Ante Katalinić, Marija – velika nada Hrvata, Zagreb, 1998., str. 50–51; Dragica Malić, Nepoznati starohrvatski latinički rukopisi šibenskog samostana sv. Frane, Filologija (Zagreb), 33/1999., str. 93–155; Petar Lubina, Pučka pobožnost i Gospina svetišta u šibenskoj biskupiji, u zborniku Sedam stoljeća šibenske biskupije (1298–1998), Šibenik, 2001., str. 657–662; Milivoj Zenić, U pohvalu od grada Šibenika, Šibenik, 2002., str. 30–35; Gorana Doliner, Šibenska molitva: neke mogućnosti muzikološke interpretacije u povodu prvoga objavljivanja Ivana Milčetića i Jose Miloševića, Zbornik o Ivanu Milčetiću, Zagreb : Hrvatski studiji, 2002., str. 347–355; Dragica Malić, Na izvorima hrvatskoga jezika, Zagreb: Matica hrvatska, 2002., str. 127–267 i 644–646; Najstariji hrvatski latinički spomenici, prir. Dragica Malić, Stari pisci hrvatski, knjiga XLIII, Zagreb: HAZU, 2004., str. VIII–XXII i 5–8 (Dragica Malić) i str. CXIV–CXIX (Dunja Fališevac); Dunja Fališevac, Stari pisci hrvatski i njihove poetike, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 22007.; Hrvatsko srednjovjekovno pjesništvo: pjesme, plačevi i prikazanja na starohrvatskom jeziku, prir. Amir Kapetanović, Dragica Malić i Kristina Štrkalj Despot, Zagreb, 2010., str. 276–285; Harvati Jerolimjani (Boris Zvizdan Živković), Šibenska molitva: oy Sine, gdḭ yesu Tvoyi stanovi, Zagreb, 2019.
[2] Umiliti znači mileći se ublažiti, utišati, omiliti, učiniti milim, dragim, ući u volju komu, steći ljubav, naklonost. Umiljen je onaj komu se što umililo, u kojem se što komu omililo, postalo milo.
[3] Riječ je sveslavenska. Staroslavenski gospožda, ruski госпожа/gospoža, poljski gospodza, gornjolužički hospoza. U hrvatskom je nastala od muškog lika gospod dodavanjem dometkom -ja. Dočetak -dj- u štokavaca se mijenja u đ: gospođa, a u čakavaca u j: gospoja.
[4] Iako bi čakavski Gospoje! na štokavskom doslovce bilo Gospođo!, u međuvremenu se u hrvatskom ustalila razdvojba značenja, da se Blaženu Djevicu Mariju u pravilu naziva Gospa, a da se gospođom oslovljava ugledna ženska osoba vrijedna poštovanja, najprije samo udana žena, a kasnije i druga žena za koju se ocjenjuje da više nije u djevojačkoj dobi. Po obliku i po naglasku Góspa je odmilica (hipokoristik) od gȍspođa (kao Katarina – Katica, Margarita – Rita, Doroteja – Dora, Magdalena – Magda), ali po značenju to je uvećanica (augmentativ) od gospođa (velika gospođa, glavna gospodarica), nastala sažimanjem od gospođa ili gospoja.
Pojam je usporediv s talijanskim madonna: 1. doslovce žena koju ljubim, žena slatke i skladne ljepote; 2. naslov upućen kao znak poštovanja ženi visoka položaja (sličnoznačica mu je tada signora, gospođa); 3. (velikim početnim slovom) apelativ za Mariju, majke Isusovu (sličnoznačnica mu je Vergine, Djevica), 4. (velikim početnim slovom) početna riječ crkve ili svetišta posvećena Blaženoj Djevici Mariji, ili njezina likovnoga prikaza.
[5] Uzimajući u obzir više značenja pridjeva umiljen, ovdje se čini najprikladnijim odjek Pavlovih riječi Efežanima 1, 4–6: „U Njemu [Kristu] [Bog] nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu Slave svoje milosti. Njome nas zamilova (ἐχαρίτωσεν / ekharítōsen, gratificavit) u Ljubljenome“.
[6] Prva Ivanova 2, 1 kaže: „Ako tko i sagriješi, zagovornika (παράκλητον / paráklēton, advocatum) imamo kod Otca – Isusa Krista, Pravednika.“ Svi stari prevoditelji Svetoga Pisma tu riječ u hrvatski prenose kao: odvitnika (Bartol Kašić, Petar Katančić i Ivan Matij Skarić). Noviji imaju: zastupnika (Bogoslav Šulek i Milan Rešetar), branitelja (Franjo Zagoda i Lujo Bakotić) i zagovornika (Ivan Evanđelist Šarić, Ljudevit Rupčić, Bonaventura Duda i Jerko Fućak, Gracijan Raspudić, Rajko Telebar). Paráklētos / advocatus u novozavjetnim je vremenima redoviti izraz za odvjetnika, tj. za onoga tko daje dokaz koji stoji na sudu; koji zastupa tuđu stvar pred sucem; zagovornik; branitelj; pravni pomoćnik. Nazivanje Blažene Djevice Marije „odvjetnicom našom“ (advocata nostra) ustalilo se od XI. stoljeća preko molitve Salve Regina – Zdravo Kraljice.
[7] August Franzen, Pregled povijesti Crkve, Zagreb, 1970., str. 179, 182 i 183.
[8] August Franzen, Pregled povijesti Crkve, Zagreb, 1970., str. 182–183; usp. Karl August Fink – Erwin Iserloh – Josef Glazik, Pape u Avignonu, u: Velika povijest Crkve, III/II, ur. Hubert Jedin, Zagreb, 1993., str. 341–458; Karl August Fink, Veliki rasklol do koncila u Pisi, u: Velika povijest Crkve, III/II, ur. Hubert Jedin, Zagreb, 1993., str. 459–484; Ratko Perić, Urban VI., papa: 1378.-1389. i Klement VII., antipapa: 1378.-1394. (21.1.2022.); Ratko Perić, Pape u „Avinjonskom sužanjstvu“ (1309.-1378.) (1.12.2021.); Ratko Perić, Veliki zapadni raskol (1378.-1417.) (20.2.2022.).