Sve ih istjera iz Hrama
Iako nam nijedan evanđelist nije iznio nikakve zgode u kojoj bi Isus pokazao osmijeh na svome licu, ipak su nam više puta zabilježili kako je Gospodin bio ozbiljna pogleda i oštra rječnika. Jedna od tih prigoda jest i evanđeoski odlomak izgona trgovaca iz hramskoga predvorja, koji se čita treće korizmene nedjelje ciklusa B. Taj nam prizor donose sva četvorica evanđelista, samo što prva trojica, sinoptika (Mt 17,1-13; Mk 9,2-10; Lk 9,28-36), kažu da se to zbilo u vrijeme židovske Pashe potkraj Isusova života, a sv. Ivan piše da je to bilo u samome početku Kristova javnog djelovanja. Nije bitno ni kada se to dogodilo ni koliko puta, značajno je da se to obistinilo kako bi se vidjelo Isusovo stajalište prema Hramu, kući Oca Njegova i Oca našega, i kako bi s pomoću kamenoga hrama upozorio na onaj još veći i još uzvišeniji hram, ljudsko tijelo – božansko veledjelo, koje je zbog čovjekova grijeha podložno smrti, a po Isusovu otkupljenju određeno za uskrsnuće. Sv. Ivan, očevidac, svjedoči:
»Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: ‘Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.’ Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: ‘Izjeda me revnost za Dom tvoj’« (Iv 2,13-17).
Hram. Za židovski vjernički narod Hram bijaše vrhunska slava, sjaj i čast. U svojoj dugoj povijesti Židovi su doživjeli više rušenja i gradnji i obnova Hrama. Veličanstveni Salomonov hram, građen u 10. stoljeću prije Krista, trajao je skoro četiri stoljeća (961.-587.). U tom su Hramu bile tri najveće Svetinje židovske vjere: Kovčeg zavjetni s dvjema Pločama Deset Božjih zapovijedi sa Sinaja, Aronov čudesni štap iz Egipta i posuda mȁne iz pustinje. Taj je Hram pod babilonskom navalom bio srušen, a te tri spomenute Relikvije odnesene i ne zna im se za trag do današnjega dana. Nakon povratka iz sužanjstva Židovi Hram obnoviše i trajanje mu bijaše skoro 500 godina (520.-18. prije Krista). Čak su u taj Hram Židovi stavili sve tri spomenute Svetinje, ali izrađene na umjetan način. Taj se drugi Hram poče temeljito obnavljati i proširivati za kralja Heroda Velikoga, Idumejca, 18. godine prije Krista i posve bȋ dovršen tek 64. godine nakon Krista, tj. šest godina prije konačna razorenja i Hrama i Jeruzalema, 70. godine.
Događaj koji se u Evanđelju opisuje odvio se u početku Isusova javnoga života, 27./28. godine kršćanske ere. Prostor oko središta Hrama ili Svetinje nad Svetinjama, bijaše podijeljen u predio za svećenike, zatim za muškarce, predio napose za žene, a posve izvanjsko predvorje bilo je za nežidove ili pogane. Događaj s trgovcima zbio se u tome izvanjskom predvorju gdje bijaše najviše svijeta radi trgovine.
Trgovci. Židovi su imali za hramsku riznicu poseban novac, šekel. Nisu primali drugih valuta, ali su se sve vrste deviza mogle promijeniti u šekele u tom izvanjskom dijelu Hrama, uz masne provizije. Tu su bile također domaće životinje: ovce, volovi i golubovi, namijenjeni posebno za žrtvu prigodom najvećega židovskoga blagdana Pashe. Oni koji su brojili kažu da je za Pashu godine 70., tj. neposredno prije razorenja Hrama i pada Jeruzalema, zaklano 255.500 janjaca. To znači da se milijunsko mnoštvo naroda sleglo u Jeruzalem i okolicu iz cijeloga svijeta odakle su Židovi dolazili. Životinje od predvorja napravile štalu, a trgovci mjenjačnicu. Vika trgovaca miješala se s rikanjem volova i zveketanjem šekela, a sve skupa sa svećeničkom molitvom i pjesmom u Hramu. Živi dar-mar i košmar.
Kad eto ti Isusa. Uze dva-tri tanja užeta, splete ih u bič, pa stade fijukati iznad glava i goniti ispred sebe. Sve potjera iz hramskoga predvorja, isprevrta stolove, rasu novac mjenjačima, a trgovcima golubova reče: „Nosite to odavde i ne pravite od kuće Oca mojega kuću trgovačku!“ Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: „Izjela me revnost za dom tvoj“ (Ps 69,10). Neviđena panika i nečuvena gesta! Tko bi se usudio u tom nebrojenu mnoštvu, sam, ispred tolikih svećenika, poduzeti jedan takav pothvat? Samo onaj tko je odgovoran za Hram! Možda ćeš reći kako se ta gesta slaže s Isusovom rečenicom „Učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca!“ (Mk 11,29). Savršeno se slaže jer Isus posve kontrolira sebe, a kada brani Božja prava, onda jače podigne svoj glas.
»Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: ‘Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?’ Odgovori im Isus: ‘Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.’ Rekoše mu nato Židovi: ‘Četrdeset i šest godina gradio se ovaj Hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?’ No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče« (Iv 2,18-22).
Isusov neobičan čin ne mogaše ostati bez prigovora. Tako nastupiše neki Židovi, po svoj prilici svećenici, s pitanjem: „Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti“? Zar im treba jače znamenje od toga auktoritativna čina i prave mesijanske geste? Ipak, prije nego čujemo Isusov odgovor, spomenimo kako neki egzegete ne propuštaju protumačiti riječ „čudo“ koje se u grčkom izražava s tri pojma:
– teras, teratos = strašilo, čudovište, varka. Toga pojma nema u Novome Zavjetu koji bi bio povezan s Isusovim čudesima.
– dynamis, dynàmeos = snaga, sila, čudesna sposobnost, vlast, moć rasta, moć spoznaje, učinkovita moć nad stvarima. Fizičko ili duševno čudo.
– semeion, semeiou = znamenje, biljeg, znak, pečat, dokaz. Taj pojam sv. Ivan rabi u prikazu Isusovih čudesa, znamenja koja očituju Isusov karakter, ljubav. Na primjer Isus nikada ne čini čudo za sebe: ni da pretvori kamen u grumen kruha, niti da siđe s križa da mu ljudi „povjeruju“.[1]
I ovo čišćenje Hrama znak je Isusova čašćenja Boga Oca.
A Isus im dade i znak – semeion i obrazloženje: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići“ (Iv 2,19). Isus ne misli na Hram na koji misle Židovi, i na kojem je radilo 18.000 radnika, nego upire prstom u sebe, u svoje tijelo. Židovi nastaviše u svom razmišljanju: „Četrdeset i šest godina gradi se ovaj Hram…“ Točno je te 28. godine, računajući od 18. prije Krista, bilo 46 godina gradnje Hrama. I još će se graditi daljnjih 36 godina dok ne bude konačno završen i domalo srušen da ne osta na njemu ni kamen na kamenu nerazvaljen.
Isusova tvrdnja o hramu svoga tijela, koju Židovi krivo shvatiše, bit će u svoje vrijeme jedna od točaka u optužbi protiv Gospodina pred velikim svećenikom Kajfom (Mt 26,61).
»Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe mnogi povjerovaše u njegovo Ime promatrajući znamenja koja je činio. No sâm se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao, i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: tȁ sam je dobro znao što je u čovjeku« (Iv 2,23-25).
Evanđelist Ivan, koji je sam nazočio tomu veličanstvenom prizoru u Hramu, završava prikaz događaja bilježeći da su neki povjerovali u Kristovo Ime iako je Isus bio vrlo suzdržljiv prema svima. Nikomu se nije otvarao ni povjeravao, jer je dobro znao kakva mećava i močvara može biti u čovjekovu srcu!
Iz ove Isusove zgode mogli bismo izvući neke trajne pouke:
Poštovanje kuće Božje. Iako je Bog na svakome mjestu gdje se spominje, kako nas uči katekizam, ipak On je na poseban način nazočan u svojoj kući, u crkvi, u hramu. Zato je hram mjesto gdje treba vladati mir i sabranost, da se svakomu omogući osoban susret i razgovor s Gospodinom. Isus, koji je još kao 12-godišnjak u Hramu rekao svojoj majci i sv. Josipu da mu je biti u onome što je Oca njegova (Lk 2,49), želi da se Hram poštuje, a ne da se pretvara u svakodnevnu tržnicu, u trgovačku mjenjačnicu ili, prema verziji istoga Luke evanđelista, u „pećinu razbojničku“ (19,46).
Hram je tijelo. Isus čisti hramsku građevinu, ali svaka Njegova gesta uvijek uključuje i viši smisao. Kada je govor o Hramu, On pokazuje na svoje tijelo. To je pravi Hram u kojem prebiva sva punina Božanstva. Taj Isusov Hram, protiv kojega su Židovi skočili na noge, može se doduše razvaliti, razapeti i uništiti, ali on će se za tri dana obnoviti, u uskrsnuću proslaviti ili preobraziti.
I sv. Pavao navodi Korinćanima da je tijelo njihovo hram Duha Svetoga (1 Kor 6,19). To znači da dugujemo osobito poštovanje svomu tijelu koje uprisutnjuje Božju moć i ljubav.
Ispovijed. Čišćenje Hrama može biti slika naše ispovjedne sakramentne prakse. Ako je naše tijelo Božji hram, u kojem na svoj način Bog prebiva, onda je jasno da smo svi pozvani na to da svoje hramsko predvorje, pogotovo svetište savjesti, držimo uredno od svih mogućih trgovačkih primjesa, švercerskih prevarancija, podlih strasti i „pećine razbojničke“, te da budemo čisti pred Gospodinom. Isus nam je ostavio sakrament sv. ispovijedi da svoje grijehe priznamo, za njih se iskreno kajemo, oproštenje Božje primamo i zadanu pokoru izvršavamo. Ne bismo se smjeli smijati biču pokore i posta, koji u suvremenoj klimi i kulturi gubi na svojoj važnosti i praksi, ali koji je u Crkvi uvijek imao svoje pravo mjesto i visoku cijenu, pogotovo u korizmeno vrijeme. Kada je Majka Terezija, sveta, prvi put bila u domovini, 1978. godine, vozila se vlakom sa skupinom sestara iz Sarajeva u Zagreb. Jedna je od sestara upita: „Časna Majko, biste li nam rekli u čemu je uspjeh Vašega pothvata i Družbe?“ Časna joj Terezija odgovori: „Sestro, sve je milost, sve je Isus. A mi u svojoj Družbi još nismo ukinule bičevanje.“
Kada su posrijedi Božje svetinje i prava, treba pokazati vrhunsku ozbiljnost, revnost i zauzetost, kao što je to odlučni, krotki i ponizni Isus učinio na slavu Oca svojega, bez obzira na to kakvi će komentari dolaziti od onih koji ne zaslužuju Kristova povjerenja, jer zna se što iz čovjekova srca izlazi. Eno ono što Isus reče, a sv. Marko zapisa u svom Evanđelju (7,20-22).
[1] Možda je jedino čudo koje je Isus učinio pa od njega i sam imao neke koristi kada su hramski poreznici pitali učenike Plaća li Isus hramski porez? Petar, ušavši u kuću prije nego će pitati Isusa, Isus mu reče da pođe na Genezaret, ulovi ribu, otvori joj usta i naći će stater. „Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se“ (Mt 17,27). Da se ne sablazne kako Isus ne daje „Bogu Božje“!
