Ne laži
Osma zapovijed u Starom Zavjetu glasi: „Ne reci kriva svjedočanstva protiv bližnjega svoga“ (Izlazak 20, 16). U Novom Zavjetu zabrana se formulira općenitije: „Ne svjedoči lažno“ (Luka 18, 20). Izravno se zabranjuje laž, kriva zakletva.
„A ja vama kažem“
184. Krist je usavršio i ovu zapovijed. Prije nego čovjek zȁlaže, on je nedovoljno obuzet ljubavlju prema istini, a istinoljubivost je kao sunce što raspršuje tamu laži.
a) Krist je rekao o sebi da je došao svjedočiti istinu (Ivan 18, 37). Kristov je sljedbenik najprije pozvan da se oboruža istinom: da ljubi istinu, upozna istinu o sebi, svijetu i Bogu; da čuva tajne, da bude vjeran.
„Odbacite laž, govorite istinu svaki sa svojim bližnjim, jer smo udovi jedan drugoga“ (Efežanima 4, 25).
Svi kršćani pripadaju mističnomu tijelu Kristovu. Tko ne govori istinu bližnjemu, laže sâm sebi, a „najgore je sebi lagati“ (narodna). To povezivanje istine sa životom u Kristu najbolje nam osvjetljuje razlog radi kojega se mora njegovati istinoljubivost, naime: radi jedinstva u Kristu.
b) Krist naređuje kratkoću govora. Govoriti što manje. Koliko je nužno. „Što je više od toga, dolazi od zla“ (Matej 5, 37), jer ili je iz zla neistine ili vodi k zlu ocrnjivanja, mržnje, svađe. Ovo nas ne smije zastrašiti. Katkad su, naime, potrebite brojne riječi, odnosno kao neke pretjeranosti. Zato je pretjerano rečeno da tko nikada ne voli pretjerivati, „najbolje neka šuti, odnosno neka umrtvi svoj duh i čeka dok ne oglupavi“ (José Ortega y Gasset).
c) Istina je usko spojena sa životom. Istina je svjetlo. Dobra se djela na svjetlu afirmiraju, jer svjetlo je Bog (Ivan 3, 21). Upoznati Boga znači upoznati istinu, upoznati istinu znači hodati stazom prave slobode (Ivan 8, 32). Što više sapinje nego li laž, neiskrenost, skrivene tajne, nepovjerenje?
Lagati
185. To znači upotrebljavati izražajno sredstvo misli: govor, protiv njegove svrhe. Zašto je čovjek obdaren moću riječi ili govora? Da priopći drugomu svoje misli. Tko laže, ne priopćuje drugomu što misli. Izvrće narav, postupa protiv razuma. Onemogućuje sređen društveni život. Griješi. Ako pak tom laži drugomu još i nanosi štetu, laž je teža, gora, potpunija, ali i bez oštećenja bližnjega laž je povrjeda reda, laž je uvijek neka vrsta grijeha.
a) Ima mnogo mogućnosti za laganje. Laže tko tvrdi da jest, a zna da nije ono što tvrdi da jest. Laže tko niječe da jest, a zna da jest. Laže tko tvrdi pod izvjesno ono što zna da je sumnjivo. Laže tko tvrdi da je sumnjivo ono što zna da je izvjesno tako. Postupao ti pri svemu tomu iz šale ili iz zbilje, iz samopodcjenjivanja ili samoprecjenjivanja, laž je uvijek neko zlo. Toliko je to zlo rašireno da se može reći bez pretjerivanja: „Da je raži, koliko je laži, svijet ne bi nikada ogladnio.“
b) Bez sumnje, teža je laž kojom se drugomu škodi, nego li je laž iz šale ili iz želje da se drugomu koristi. Zlobna laž vrijeđa i istinoljubivost i ljubav prema bližnjemu i pravednost. Zlobna laž kojom se drugomu škodi, ulazi u najrazornije sile što potkopavaju temelje društva. Takav lažac nije od istine, nego od oca laži, đavla, komu je vlastito škoditi ljudima.
c) Kobne su posljedice laži. Ona ne oslobađa, kao što oslobađa istinita riječ. Laž donosi nemir, zebnju, te se vraća natrag kao „odapeta strijela, kad zataji i kada neki bog je okrene, pa pogodi strijelca“ (Johann Wolfgang Goethe). „Tko jedanput slaže, drugi put mu se ne vjeruje ako i istinu kaže“ (narodna). Zato narodna mudrost opominje: „Mani se laži kao žive vatre, da te jednoć ne sprži i zatre.“ Kakve su pak posljedice laži u javnom životu, o tome najbolje svjedoči taj život, jer u njemu ima toliko nepovjerenja, toliko krivih sudova, ocrnjivanja, klevetanja, da se gotovo čini realnim onaj aforistički paradoks: „Zemlja je pakao, koji rasvjetljuje popustljivost sunca“ (Giovanni Papini). Knjige, romani, izvješća, presude, oglasi, ocjene predstavljaju tolika područja laži kojoj se samo samostalan, slobodan duh može oteti.
Mudra isprika?
186. Mogu se naći u ovakvoj situaciji: dužan sam čuvati tajnu, nešto moram odgovoriti, a lagati ne smijem. Jest, nešto ću odgovoriti, jer bih šutnjom uvrijedio sugovornika ili bih izdao tajnu. Lagati ne ću, zato će u mojim riječima biti uključen odgovor. Izdati tajnu ne smijem, zato ću taj odgovor oviti, stisnuti, poslužit ću se nepotpunim ograničenjem misli. Ne namjeravam time nikoga prevariti, a imam dovoljno razloga da tajnu ne očitujem.
Evo primjera. Sluga na vratima govori posjetitelju, da gospodara nema kod kuće, a gospodar se nalazi u svojoj sobi. Po običaju ljudi mogu shvatiti da, iako je možda gospodar kod kuće, da nije u stanju posjetitelja primiti, jer je neraspoložen, zaposlen, bolestan. Sluga je morao nešto reći – rekao je. Nije smio reći da je gospodar u kući, jer ima naređenje da ne pušta posjetitelje u sobu gospodarevu. Samo je nepotpuno ograničio značenje riječi, jer uljudan posjetitelj iz običaja može, ako hoće, pravilno shvatiti slugine riječi. Prema tome, lagati se ne smije niti u ovakvim slučajevima. Nije ni potreba lagati. Ova djelomična restrikcija misli, ovaj dvoličan izraz (po običnom shvaćanju uljudnih ljudi) oslobađaju slugu i gospodara od krivnje laži. Gazde nema kod kuće da bi posjetitelja primio, ali je kod kuće da posvrši svoje poslove.
Pazi: bila bi otvorena laž kad bi netko tako suzio svoje misli, lako ih zatvorio ili „stisnuo“ da sugovornik ili subesjednik ne bi mogao nikako naslutiti pravi smisao riječi. To bi bila potpuna restrikcija, to jest: laž. Tko ne nasluti mogućnost drugoga smisla riječi, a može npr. na temelju običaja, neka “to pripiše svojoj neupućenosti“.
Istina što ocrnjuje ili ozloglašuje
187. Onaj koji bez razloga iznosi tuđi zao čin pred drugim – taj ocrnjuje; onaj drugi koji čini to isto pred mnogima – taj ozloglašuje; onaj pak treći koji lažju upisuje drugomu što ovaj nije učinio – taj kleveće.
Ta nepravda prema bližnjemu koju nanosi jezik može poprimiti i neke nijanse, npr. ako netko tuđe zlo djelo uvećava ili dobro djelo na zlo tumači. Pojavljuje se i u još finijoj nijansi, naime: nijekati tuđa dobra djela, umanjivati ih, prešućivati, nedovoljno hvaliti.
Ocrnjivati, ozloglašivati, klevetati sadržava u sebi grijeh:
a) Sveto Pismo nekako bitnost vjere stavlja u zauzdavanje (Jakovljeva 1, 26), a napose osuđuje klevetnike ili „izmišljače zala“ (Rimljanima 1, 30);
b) protivi se ljubavi, koja pokriva zlodjela bližnjega (Prva Petrova 4, 8); protivi se pravednosti, jer svatko ima pravo na dobar glas, i to mu je pravo prirođeno; vrijeđa društveni red, u kojemu zbog ozloglašivanja nastaju neredi, svađe, osvete;
c) proizvodi mnoge zle posljedice po istoga ozloglasitelja, jer „budala svoga bližnjega sramoti, a pametan pokriva“ (narodna); ozloglasitelj ne vidi svojih mana, ili: „Grbavac tuđu grbu vidi, a svoju ne vidi“ (narodna); ozloglasitelj bi se mogao nazvati pravim farizejem, kojemu Krist upravlja ukor: „Licemjeru, najprije izvadi gredu iz svoga oka pa tada možeš jasno vidjeti kako da izvadiš trun iz oka svoga brata“ (Matej 7, 5); dokazuje nizak stupanj duhovne kulture, jer „svjetina voli ocrnjivati sve što sjaji i bacati uzvišeno u prašinu“ (Friedrich Schiller).
Tko tuđe ne vrati, grijeh mu se ne oprašta. Ozloglašen tuđi dobar glas treba vlasniku vratiti. Klevetnik koji laže i ozloglašava mora svoj postupak ispraviti, ma stajalo ga to i znatnih neugodnosti. Ozloglasitelj pak koji nije klevetnik, a koji je bez razloga očitovao tuđe zlo djelo, dužan je na ispravak, ako je tim očitovanjem tuđega zla djela bližnjemu naškodio. Nije moguće odrediti jedan način ispravljanja zla glasa koji bi vrijedio za sve, nego neka vrijedi kao pravilo: ispravi onako i onoliko – kako i koliko si skrivio.
Bilješke
1) Zamisli sebe u društvu. Pred tobom netko svoga bližnjega ocrnjuje ili ozloglašuje. Odobravaš li njegov postupak? Slažeš li se s njim? Ako tako postupaš, i ti si sukrivac u zlu, formalan si sudionik (br. 29, 98). Možda ne odobravaš, ali se nekako naslađuješ i ne sprječavaš ozloglasitelja, a mogao bi i morao bi ga spriječiti u tom zlu? Vrijeđaš ljubav prema bližnjemu. Više ili manje prema šteti što tvoj postupak prouzrokuje, jer s gledišta štete najočitije mjerimo težak ili lak grijeh ozloglašivanja.
2) A smijem li ikada očitovati tuđi zao čin? Tuđu krivnju? Rekao bih ti onu narodnu: „Istinu uvijek govori, ali ne na sva usta.“ Ti si dužan tuđi zao čin pokriti velom ljubavi. Očito je da bi ga mogao, u pojedinom slučaju i morao očitovati, ako bi bez tvoga očitovanja počinitelj, ti, zajednica ili nevina osoba pretrpjela veću štetu. No i tada pazi da ne govoriš istinu „na sva usta“. Ne govori više nego je potreba da se zlo spriječi; da se neko dobro postigne, a do potrebe povjeri pod tajnu taj zao čin onomu komu ga očituješ, da tako pokriješ i sebe i počinitelja.
Ispred zla jezika
188. „Jezik je odjeća misli“ (Samuel Johnson). Prije nego jezikom o drugomu zlo izrečeš, u tebi se pojavila o bližnjemu zla misao. Zašto ljudi o drugomu zlo govore? Vjerojatno stoga, jer su sami zli ili, kako kaže naša narodna: „Komu su gorka usta, ne može slatko pljunuti.“ Svakako, krivo o drugomu suditi početna je faza povrjede tuđega prava jezikom.
Uporno držati o bližnjemu da je zao, da je počinio neko zlodjelo, a bez dovoljna razloga ili dokaza, znači o drugomu krivo suditi. Katolička moralka i to osuđuje; a) Sveto Pismo upozorava da se ne smije prerano, ili bolje uopće, suditi (Matej 7, 1; Prva Korinćanima 4, 5); b) bližnji ima pravo da se o njemu zlo ne sudi, dok se ne dokaže, a i tada traži od tebe da mu pomogneš u njegovoj nevolji, jer se sjeti da ni ti nijesi bez grijeha; c) krivo suditi o drugomu znači vrijeđati njegovo dostojanstvo čovjeka i kršćanina, a to je grijeh. Taj grijeh može postati i teškim grijehom, npr. kad bi netko duhovnika sudio pijanicom, a samo ga je vidio da normalno pri objedu pije.
Jezikom ne vrijeđaj tuđe časti!
189. Ozloglašuje se i odsutan, čast se vrijeđa prisutnomu. Ima tako teških povrjeda časti (pljunuti na nekoga), da se mogu po sadržaju ili po objektu smatrati teškim grijehom, iako sa strane subjekta možda ima okolnosti zbog kojih i taj postupak ne prelazi granice lakoga grijeha. Tko će, razuman, okriviti učitelja s teška grijeha, ako učenike oslovi s „magarci“? Tko će uopće proglasiti krivcem oca koji iz dragosti svoga sinčića naziva „pile“ ili „majmune“?
I povrijeđenu čast treba ispraviti, jer svatko ima pravo i na čast, kako mu pristaje radi službe, stečenih zasluga, položaja u društvu. Bez sumnje, i tu je Krist paradoksist (Matej 5, 39), ali to je savjet koji se u pojedinim slučajevima ne mora slijediti. Dapače, koji put moraš povrjeditelja časti ukoriti, za uvrjedu tražiti naknadu, prijaviti vlasti (Ivan 18, 21) da spasiš čast staleža, zajednice, da obraniš svoju službu. Kako pak postupati u ovom ili u onom slučaju? To neka prosudi ona životna mudrost koju nazvasmo razboritost ili razumnost (br. 102 i dalje). Njezina je služba da u konkretnu slučaju procijeni što traži krjepost, a što bi značilo prekoračiti granicu, sagriješiti.
Jezikom ne izdaj tajne!
190. Svaka je tajna kao neki teret, pa makar taj teret bio sladak, kako je netko rekao, da „nema istinitije ljubavi od one koja umire neotkrivena“ (Oliver Wendell Holmes Senior). Dobro je dok tajna stanuje na dnu srca, u svom sigurnom stanu, ali jednom odana, gubi se nepovratno, luta „škodeć ili koristeći, kako bozi hoće“ (Johann Wolfgang Goethe), kako se poganski izrazio veliki pjesnik.
Neke smo tajne doznali slučajno, a da nijesmo htjeli. Doznali smo, jer smo slučajno čuli ili vidjeli. Po naravi smo ih dužni čuvati ako bi njihovo očitovanje bližnjemu nanijelo štetu, jer izdati ih, značilo bi ocrnjivati ga.
Neke smo tajne znali i prije nego nam ih je bližnji povjerio, međutim obećali smo mu da ćemo ih čuvati. I dužni smo ih čuvati na temelju toga obećanja. Obvezani smo na čuvanje te tajne i to iz pravednosti ili samo iz vjernosti prema tome kako smo se namjeravali obvezati. Dva učenika zajednički izostanu iz škole, od predavanja, pa međusobno obećaju čuvati tu tajnu, ne očitovati roditeljima. Obvezni su na čuvanje tajne i to s naslova neke drugarske vjernosti.
Liječnik, ispovjednik, savjetnik doznaju za tajne jedino jer su po svojoj službi obećali da će te tajne čuvati, a često i poslije nego su izrijekom obećali da će čuvati tajnu. Tu se radi o nekom obostranu ugovoru s teretom, koji strogo obvezuje na opsluživanje. Svakomu je jasno koliko je važno da se čuvaju profesionalne tajne. Tko bi išao k liječniku ili ispovjedniku, kad bi znao da će liječnik iznositi pred druge stanje pacijenta koje je doznao na temelju pregleda? O ispovjedniku pak suvišno je i govoriti, jer ispovjednika veže ne samo profesionalna, nego i sakramentna tajna.
Bilješka
Isključujući ispovjednu tajnu, koju ispovjednik ni u kom slučaju ne smije očitovati, za ostale tajne može opstojati razmjeran razlog radi kojega bi se te tajne mogle očitovati. Radi se o podređenosti vrjednota ili dobara. Takav je život (br. 10, 64). Ako bi naime zbog čuvanja tajne po bilo koga uslijedilo veće zlo, posve je logično da je uputnije pretrpjeti ili tolerirati manje zlo (otkrivanje tajne) nego pripustiti veće zlo ili štetu.
Zaključak
U dijelu ovoga prikaza izrijekom su iznesene Božje zapovijedi [prva, druga, treća, četvrta, peta, šesta i deveta, sedma i deseta te ovdje osma] i Božje zabrane. Te zabrane-zapovijedi kao da formuliraju konkretno, zorno, shvatljivo: što je dobro – što zlo. Zapovjedni način efikasnije pokreće nego li samo način izlaganja. Zakoni, međutim, kao i zapovijedi, kao da vrijeđaju čovječji ponos, njegov „Ja“, osobito ako je napuhan ohološću. Zato od zapovijedi ljudi nekako zaziru, smatraju ih teretom.
Književnici i farizeji nametali su sljedbenicima Mojsijeva zakona teška bremena, koja su se jedva mogla nositi (Matej 23, 4). Duše su se gušile u formalizmu; izdisale su u slovu zakona; ubijalo ih je njegovo mrtvilo. A čemu je sve to vodilo? Dok su inzistirali na opsluživanju formalnih propisa osušena i istrošena zakona, gazili su naravni moralni zakon. Davali su veliku važnost sporednomu, zanemarivali su glavno. Zato ih je Krist demaskirao za sva vremena. Ujedno je Krist označio da će farizejizam uvijek biti negacija kršćanstva i glavna zaprjeka njegovu širenju.
Zapovijedi Božje, zabrane-zapovijedi Dekaloga, niti su teške niti su gorke. To su obrambeni zidovi čovječjega dostojanstva, putokazi čovječje sreće. Zar ih zato ljudi vole? José Ortega y Gasset unosi ovu refleksiju:
Ciganin je pošao na ispovijed, ali ispovjednik ga najprije zapita, pozna li deset zapovijedi Božjih. Ciganin odgovori: „Eto, velečasni, baš sam ih htio naučiti, ali sam tada čuo da su dokinute.“ Karakteristična isprika, neuspjela doista, ali za mnoge poželjna. Po svijetu se pronosi glas da su zapovijedi Dekaloga proglašene starinom, zgodnom da se konzervira u antikvarijatu.
Jesu li počele klijati nove norme, koje će nadomjestiti stare? Hoće li koji novi plamen obuhvatiti u svojoj mladoj vatri stara ohladnjela oduševljenja? To bi bilo naravno, ali se tome uzaludno nadati, jer ništa ne može biti intimnije, naravnije nego li su zapovijedi Dekaloga koji je zahtjev čovječjega dostojanstva, njegova izdizanja iznad životinje.
Ono što se primjećuje jest nešto gore. Stare zapovijedi u duši mnogih izgubile su snagu, a na horizontu se ne vide druge, a mnogo manje bolje. Čovjek današnjice kao da se baca izvan granica morala, ako već ne nastoji te granice silom razbiti i zauvijek ih se otresti. To je ono najtragičnije, jer to je nastojanje i odveć jasno. Bez vršenja zapovijedi, bez obavljanja dužnosti na koje nas vodi razum i vjera, život je neodređen, prazan, bez cilja, bez dinamike.
„Doskora će se čuti na cijeloj planeti grozovit krik, koji će se popeti do zvijezda kao zavijanje bezbrojnih pasa koji traže nekoga ili nešto što nameće neki posao ili neku obvezu“ (José Ortega y Gasset).
Time je u tragičnu tonu veliki mislilac prikazao sablasnu prognozu skupna života na zemlji. Rezultat?
„Mnogo može dužnost – beskrajno više ljubav“ (Johann Wolfgang Goethe).
Kršćanstvo ističe potrebu zapovijédi, ali ono najviše inzistira na ljubavi, jer ljubav oživljuje, podiže, zaslađuje. Ona i teške stvari pretvara u lake (br. 85 i dalje). „Moj je jaram sladak, a moje je breme lako“ (Matej 11, 30), govori Krist o zapovijedima Novoga Zavjeta. Sve se te zapovijedi koncentriraju u snazi koja daje jedinstvo životu: u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Mnoštvo ljudskih zakona ne može urediti svijet. Samo ove dvije dovoljne su da ljudsku zajednicu pretvore u jednu obitelj, u raj na zemlji. Ljubav preobraća, ljubav usrećuje.
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 160–167.
