Alanfordovski model upravljanja Crkvom
Mnogi ljubitelji stripa složit će se da vrhunac originalnosti, sarkazma i nezaboravnih mudrosnica pripada nenadmašnom stripu „Alan Ford“. Cjelokupna Grupa TNT sa sjedištem u „Cvjećarnici“ toliko je dobro osmišljena, a karakteri i fizički izgledi glavnih likova tako su dobro prikazani da se ne zna koji od njih osvaja veće simpatije. Unatoč činjenici da gotovo nitko od njih nije uzor poželjnog ponašanja. Strip je to čiji se brojevi čitaju u dahu i bez prestanka smijanja. Prava profinjena ironija.
Iako likovi podliježu svim vrstama poroka, a izravna ponuđena poruka ne može se baš povezati s evanđeoskim naukom, ipak je svakom čitatelju jasno da je riječ o parodiji pa lako može prepoznati što je dobro, a što zlo. Međutim, dok je to itekako zgodno i zanimljivo pratiti u stripu, bilo bi nezgodno i neugodno kada bi takav način djelovanja postojao u stvarnosti.
A eto, nekako se čini da se glavne ideje prikazane u „Alanu Fordu“ mogu usporediti s vrhom današnje Crkve, počevši od svojevrsne sličnosti pape Franje i Broja Jedan, pa sve do glavnih vatikanskih prelata koji kao da su stasali u „Cvjećarnici“ Grupe TNT. Među njima prednjači predstojnik Dikasterija za nauk vjere Víctor Manuel Fernández, poznat pod nadimkom Tucho, pandan sir Oliveru Oliveru, a podsjeća i na Generala Wara. Svoje teološke smicalice raspršuju po cijeloj Crkvi kao razbacano perje s planine. Ili kao prah kremiranih pokojnika, koji bi se također po njegovom tumačenju mogao rasuti s istog mjesta, ako se ono prepoznaje kao važno za pokojnika.
Otkad ga je papa Franjo 1. srpnja 2023. imenovao predstojnikom Dikasterija za nauk vjere ne prestaje sablažnjavati mnoge vjernike, izbacujući svako malo odgovore na različite dvojbe upućene tom crkvenom tijelu. Gotovo ni jedno njegovo tumačenje, bez obzira što ih redovito odobrava Papa, nije prošlo bez oštrih protivljenja, a ono koje je iznio u obliku doktrinarne deklaracije pod nazivom Fiducia supplicans uzbunilo je i veći broj onih koji su dosad odobravali njegov rad.
U maniri sofističkog teologa opet je po tko zna koji put teoretski potvrdio učenje Crkve, a praktično ga odbacio. Tako prema njegovu obrazloženju proizlazi da se ni dalje ne smiju liturgijski blagoslivljati istospolni parovi i oni koji žive u izvanbračnim i preljubničkim vezama, ali sada smiju spontano i u okviru pobožnosti. Dakako da su svjetovni mediji, po načelu nije šija, nego vrat, pogurali pastoralnu primjenu takvog tumačenja tvrdnjama da je Papa Franjo odobrio blagoslov istospolnih parova. U tom svjetlu, ignorirana je činjenica da je isti Papa prije manje od tri godine na istu problematiku odgovorio da Crkva ne može blagosloviti grijeh, kao i da to nije prvi put da proturječi sam sebi. Utješno je barem to što ovoga puta nije riječ o krivotvorenju.
Sve nam to izgleda kao alanfordovski model upravljanja Crkvom, ili kako bi to naš narod rekao: da nije žalosno, bilo bi smiješno. Čini nam se da uzrok takvog ponašanja pape Franje i predstojnika Fernándeza treba tražiti u godini 2009., tj. onda kada je Jorge Mario Bergoglio bio nadbiskup Buenos Airesa, a Fernándeza, autora autobiografske erotske knjige, htio je postaviti rektorom Papinskog katoličkog sveučilišta u Argentini, ali je to Sveta Stolica kočila jer je Fernández bio sumnjičen za krivovjerje. Zato njihovo sadašnje djelovanje lako može izgledati kao osvetoljubivo poigravanje s cijelom Crkvom, posebno usmjereno protiv uloge i značenja Kongregacije za nauk vjere. Ako se tome doda činjenica da je Papin pontifikat obilježen čistkama, onda nije mudro odbaciti takve sumnje.
Zato nam se čini da je svemu onome što dolazi od njihova zajedničkog djelovanja najbolje pristupiti kao čitanju „Alana Forda“. Dobro se nasmijati i zaboraviti.
