Iz riznice đakovačkih obrednika: Dva manja obreda

1. Sprovod žene preminule u porodu

Nakon Reda sprovoda odraslih i Reda sprovoda djece, u Strossmayerovom obredniku iz 1878. nalazimo „Uvod (= sprovod) žene u porodu preminuvše“.[1] Istovjetan obred (na latinskom) nalazimo u dva stara zagrebačka obrednika iz 1729. i 1796.[2] Međutim, ovoga obreda nema u drugim obrednicima našega okruženja iz toga vremena (kaločkim i ostrogonskim, a ni u bečkom). Nema ga ni u đakovačkom obredniku iz 1933. kao ni u zagrebačkom obredniku iz 1933., Ali ga nalazimo u Obredniku za sprovode tiskanom kao separat godine 1939.[3] Ovdje riječ „uvod“ nije slučajna, jer se u uobičajenom redu sprovoda na ulazu u groblje uzima ovaj obred koji je po sebi nalik uvodu žene u crkvu poslije poroda, samo što se ovdje preminula rodilja ne „uvodi“ u crkvu nego u groblje, što samom obredu daje dramatičan značaj. Evo obreda.

Pred ulazom u groblje svećenik, kao što je uobičajeno, poškropi lijes. Slijedi antifona: „Ako ćeš na opačine gledati gospode: gospode tko će opstati?“ i Psalam 130 („Iz dubine“), kao što je tada bilo redovito. Nakon uobičajenog responzorija slijedi molitva:

Svemožni vječni bože, koji si po porodu bl. Marije vazda djevice boli rodilja u radost obratio, i smrt dostojao se pripustiti na otpušćenje grieha: pogledaj milosrdno na dušu službenice svoje N., da zaslugami i zagovorom iste bl. djevice Marije vječnoga blaženstva radost postići zasluži.

Nakon toga svećenik – slično kao kod obreda uvoda rodilje u crkvu – stavi štolu na lijes i kaže: „Uniđi u crkvu božju, da živiš s bogom u vieke vieka“.[4]

Gore navedena molitva modificirana je prema molitvi koja se prema Rimskom obredniku molila za blagoslov žene poslije poroda. Evo te molitve prema Rimskom obredniku iz 1929.:

Svemogući, vjekovječni Bože, koji si porođajem Blažene Djevice Marije boli vjernih rodilja okrenuo u radost, pogledaj milostivo na ovu službenicu svoju, koja veselo stupa u sveti hram tvoj, da te za porod moli, i podaj, da zaslugama i zagovorom te iste blažene Marije bude dostojna doći sa svojim čedom poslije ovoga života u radost vječnoga blaženstva.[5]

Zaključimo. Ovo je jedinstven obred koji ne nalazimo ni u ranijim ni u kasnijim obrednicima. Obred ima strukturu obreda svečanog uvoda rodilje u crkvu, koji onda obredu sprovoda daje posebnu dramatičnost. Koji je mogući povod da se ovaj obred uopće uvrsti u obrednik? Kao što je bilo rečeno, u obredu uvodu žene poslije poroda u starim je latinskim obrednicima bila opaska da tome obredu ne može pristupiti neka druga žena umjesto rodilje koja bi umrla u porodu. Očito je, dakle, da je u to vrijeme uvod žene poslije poroda bio veoma važan, pa se vjerojatno upravo zbog toga uveo ovaj obred „uvoda“ preminule rodilje u groblje. Kako god bilo, iz ovog obreda vidimo kako su sastavljači imali mudrost i pastoralnu osjetljivost za neke osobito tragične trenutke u životu jedne obitelji. I u ovome se slučaju možemo diviti onima koji su ove obrede pripravljali, jer su se trudili bogoslužjem Crkve pratiti gotovo sve životne situacije.

2. Što treba dopuniti kod krštenja u nuždi

U svim starim Rimskim obrednicima naveden je obred kojim se dopunja ono što je – po naravi stvari – bilo ispušteno kod djece ili odraslih koji bi bili kršteni u nuždi, odnosno u životnoj opasnosti, pri čemu je krstitelj najčešće bio laik. U tome slučaju, kad pogibao mine, nad takvim se krštenikom obavljaju svi obredi kao i inače kod krštenja, samo se izostavlja samo krštenje vodom. Ono što je u svemu tome neobično jest sljedeće. U ono vrijeme nisu se uopće stvarali novi obredi. Tako su se u ovome slučaju molile sve otkletvene molitve, kao nad onima koji nisu kršteni. Zato je bilo posve nelogično nad krštenom osobom moliti otkletvene molitve, kao, na primjer:

„Zaklinjem te, nečisti duše, imenom Boga Oca svemogućega i imenom Isusa Krista Sina njegova, Gospodina i Suca našega, i krepošću Duha Svetoga, da odstupiš od ovoga stvora Božjega…“[6]

Strossmayerov obrednik donosi malu, ali ipak značajnu preinaku. U rubrikama se kaže:

U krštenja odraslih pako (…) kad se nadopunjuju izostavljena, još treba ovo izmieniti: Prvo u zakletvi Čuj prokleti đavle, gdje se kaže (stan prirediti) neka se kaže stan je priredio. Zatim u zakletvi: Znano ti je, gdje se kaže (da bude) nek se rekne da bi bio.[7]

Iako se i ovdje govori izričiti egzorcizam (što je po sebi neprilično za krštenu osobu) ipak se u nekim izričajima uzima u obzir da se radi o krštenoj osobi.[8] Bog je krštenima već stan priredio. Nadalje, Bog je krštenika pozvao do krsnog zdenca da bi bio njegovim hramom, dakle, krštenik je već postao Božjim hramom. Za ono vrijeme je to bilo osobito značajno, jer ni jedan drugi obrednik nema tu opasku, a priređivači ovoga obrednika su ipak nastojali – koliko je tada bilo moguće – obred logičnije ustrojiti. I u ovom se slučaju uočava pastoralna razboritost i mudrost onih koji su obrede predviđene Rimskim obredom prilagodili za vlastitu partikularnu Crkvu.


[1] Obrednik biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske, izdan po naredbi preuzvišenog, presvietloga i prečastnoga gospodina Josipa Jurja Strossmayera biskupa bosanko-djakovačkoga i Sriemskoga, itd., Zagreb, 1878. (= ĐO 1878), 116-118.

[2] Rituale Romano-Zagrabiense seu formula agendeorum in administratione sacramentorum caeteris Ecclesiae publicis functionibus…, Zagrabiae, 1729., 273-274; Rituale Romano-Zagrabiense seu formula agendeorum in administratione sacramentorum caeteris Ecclesiae publicis functionibus rite obeundis observanda, ac in usum Zagrabiensis diaecesis accomodata, et utilibus additamentis aucta, M. Vrhovac (ur.), Zagrabiae, 1796., 194.

[3] Usp. Obrednik za pokope. Hrvatski i latinski, Đakovo 1939. (= ĐO 1939)., 20-21.

[4] U obredu uvoda rodilje u crkvu svećenik bi da okrajak štole ženi u ruku i tako je „uveo“ u crkvu govoreći molitvu koja je započinjale riječima: „Uđi u crkvu Božju“.

[5] Rimski obrednik izdan po naredbi pape Pavla V. i pregledan brižljivošću drugih papa a oblašću svetoga G. N. pape Pija IX., udešen prema Zakoniku kanonskoga prava, po tipskom izdanju rimskom, Tisak Nadbiskupske tiskare, Zagreb, 1929. (= RO 1929), 252.

[6] RO 1929., 51.

[7] ĐO 1878, 30.

[8] Ni jedno ljudsko djelo nije savršeno. Ovdje su neusklađeni prijevodi. U rubrikama stoji „stan priredi“, a u spomenutom egzorcizmu nekoliko stranice prije toga stoji: „obitavalištem stvori“. Nadalje početak sljedećeg egzorcizma u rubrikama glasi: „Znano ti je“, dok u samom obredu stoji „Znano ti budi“…