Posljednica u čast sv. Dominiku

Vlastite redovničke posljednice

Rimski misal donosi posljednice za pet blagdana: Uskrs, Duhove, Tijelovo, Gospu Žalosnu i Dušni dan. Međutim, to nisu sve posljednice koje su opstale u bogoslužju kako ga je promijenio Pavao VI. Više posljednica sadržano je u proprijima – bogoslužnim knjigama vlastitim pojedinim redovima, koji su zadržali vlastite posljednice i nakon Tridentskoga sabora i nakon Drugoga vatikanskoga sabora. To su gotovo isključivo djela koja se izvode na blagdane osnivača ili zaštitnika reda. U toj se skupini nalaze:

– Posljednica u čast sv. Benedikta (480.–547.) Laeta quies magni ducis, koja se pjeva na njegov blagdan u redovima benediktinske redovničke obitelji (benediktinci, cisterciti, kamaldoljani, kartuzijanci i trapisti),

– Posljednica In caelesti hierarhia za blagdan sv. Dominika (1170.–1221.) i spomen prijenosa njegovih moćiju u Dominikanskom redu,

– Posljednica u čast sv. Franje Asiškoga (1181.–1226.) Sanctitatis nova signa za njegov blagdan u svim franjevačkim redovima (konventualci, opservanti, trećoredci, kapucini),

– Posljednica u čast Gospe Karmelske Flos Carmeli za njezin blagdan u Karmelskom redu; pripisuje se sv. Šimunu Stocku (1165.–1265.).

Neki su redovi nakon zadnje reforme napustili neke od svojih vlastitih posljednica – dominikanci su, primjerice, napustili posljednicu u čast sv. Franje, a franjevci su napustili četiri posljednice: o sv. Dominiku, u Misi Presvetoga Imena Isusova (Lauda Sion Salvatoris Iesu Nomen), o sedam radosti Blažene Djevice Marije (Gaude Virgo) i u Misi otajstva Križnoga puta (Christi mortem).

U skupini vlastitih posljednica nalazi se i jedna koja nije namijenjena Misi svetca, nego slavlju Gospodinova blagdana. To je posljednica Laetabundus, koja se u dominikanskom obredu izvodi na Božić (danja Misa), Bogojavljenje i Svijećnicu. Sama posljednica pojavljuje se u francuskim glazbenim i liturgijskim knjigama s prijelaza iz XI. u XII. stoljeće (Cambrai, Bibliothèque municipale, ms 78(79)). Odatle se proširila u razne dijelove Europe, postavši, između ostaloga, dijelom dominikanskoga obreda.

Za svetkovinu Velike Gospe u misalu po dominikanskom obredu do 1688. nalazila se posljednica Salve, mater Salvatoris vas (Zdravo, Majko našeg Spasa), a u Rimskom misalu do 1570. Ave, virgo singularis mater (Zdravo Djevo, djevâ slavo).

Posljednica sv. Dominika

Posljednica na Misi sv. Dominika (5. kolovoza od 1234. do 1558., potom 4. kolovoza do 1969., a od 1970. 8. kolovoza) i o blagdanu njegova prijenosa (24. svibnja) zove se po početnim riječima In caelesti hierarchia. Stih je preuzet iz božićnoga himna Quem pastores laudavere i u srednjem vijeku bio je najprije naslov posljednice In caelesti hierarchia / sonat dulcis melodia za blagdane svetih apostola i evanđelista. (Hrvatski prepjev te posljednice imaju Misal kneza Novaka iz 1368., list 271, i prvotisak Misala po zakonu rimskoga dvora, iz 1483., str. 403a–403b). Budući da se u Dominikovoj svetosti vidjelo obnovu apostolskoga djelovanja (usp. Matej 10, 7–10), žarko naviještanje Gospodina Isusa, raspravljanje s protivnicima, uvjeravanje argumentima i molitvom za obraćenje, neumorno hodanje bez torbe, zamjenske odjeće i štapa, posljednica nedvosmilesno asocira da je riječ o slavlju novoga apostola. Radi razlikovanja od te starije, zajedničke, ova se treba navoditi i po prvoj riječi drugoga stiha, dakle: In caelesti hierarchia nova ili i po čitavom drugom stihu: In caelesti hierarchia / nova sonet harmonia. Početni pojam, nebeska hijerarhija odnosi se na sveti poredak na nebesima, kakav je Bog uspostavio i održava

Dominik je bio prvi svetac Reda propovjednika koji je proglašen svetim. Učinio je to godine 1234. papa Grgur IX. (1227.–1241.), koji ga je osobno poznavao i izjavio da ne dvoji o njegovoj svetosti više nego što dvoji o svetosti svetih Petra i Pavla. Autor posljednice nije poznat; potvrđena je u dominikanskim liturgijskim izvorima koji prethode kodifikaciji dominikanske liturgije i posebnoga obreda koja se dogodila oko 1255. i do danas je sastavni dio toga obreda.

Posljednica slavi svetoga Dominika i njegova djela uspoređujući njegovo zemaljsko služenje sa starozavjetnim likovima, opjevavajući čudesne događaje u njegovu životu i u smrti te se utječući njegovu zagovoru.

Glasovne grgurovske izvedbe na latinskom mogu se slušati ovdje, ovdje i ovdje, a neume za pjevanje skinuti na latinskom i na hrvatskom.

Posljednica je prevedena na engleski i ukrajinski.

[1] Treća i četvrta kitica čine aluzije na Stari Zavjet. Mojsija Bog pozva i izvede iz bogate zemlje Egipta preko Crvenoga mora kao vođu izraelskoga naroda. Tako kasnije Bog pozva Dominika iz „Egipta“ ovoga prostranoga svijeta, da bude duhovni vođa i otac sinova Reda koji je imao ustanoviti.

[2] Dominik se odazvao Božjemu pozivu napustivši sva zemaljska dobra i časti, a prihvativši dragovoljno siromaštvo.

[3] Opet slika iz Staroga Zavjeta: lisice, kojima je Samson, izraelski vođa, za repove privezao goruće zublje, uništiše usjeve njegovih neprijatelja Filistejaca (Knjiga o Sudcima, 15. poglavlje).

[4] U Vjesniku Hrvatske dominikanske provincije (Zagreb), XXXV/1998., br. 81, str. 62, i Dominikanskom misalu: Dodatak Rimskom misalu, Zagreb: Hrvatska dominikanska provincija, 1998., str. 171 otisnuto je: zubljom, namjesto trubljom.

[5] Gedeon (prema hrvatskom nazivlju do Biblije Stvarnosti 1968.; od tada Gideon), vođa izraelski po Božjoj naredbi zapovjedi da se oko tabora Madijanaca (Midjanaca) svira trubljom. Na njezin glas Midjanci vičući nagnuše u bijeg (Knjiga o Sudcima, 7. poglavlje).

[6] Dominikovo tijelo, pokopano u običan grob, jest ono zrno skriveno. Zvijezda njegova slavnoga propovijedanja zasjenjena je smrću. Ali to traje kratko vrijeme. Po čudesima, koja je Bog učinio po zazivanju Dominikova zagovora, Bog je učinio i da je zvijezda Dominikove slave zasjala novim svjetlom, a „zrno“ njegova mrtva tijela pretvorilo se u veliko „stablo“ Reda raširena po svem svijetu.

[7] Doslovce: Neka iz Josipovih kostiju nikne – misli se na Josipa Egipatskoga, koga su braća bila prodala u Egipat, i koji ih je spasio od gladi, a čije su kosti Mojsije ponio iz egipatskoga ropstva (Postanak 50, 25; Izlazak 13, 19; Jošua 24, 32; Hebrejima 11, 22).

[8] Zadnje četiri kitice na hrvatski su prepjevala još dva pjesnika.