Petak, 30 listopada

Taktičko predusretanje propitivanja enciklike pape Franje “Fratelli tutti” i eutaniziranje vjerničke kritičnosti


Uvod


Kad je u ljeto prošle godine dubrovački biskup Mate Uzinić organizirao Ljetnu školu teologije i kao predavačicu na nju pozvao, kako se nedvojbeno pokazalo, notornu heretičarku Tinu Beattie (usp. npr. ovdje i ovdje), malo je tko mogao i zamisliti da će svega godinu dana poslije takav izolirani vid promicanja nepravovjerja postati pravilo zajedničkoga djelovanja našega episkopata. Jedini koji je tada protiv evidentnog krivovjerja i protiv izlaganja takvom krivovjerju javno ustao od svih biskupa Crkve u Hrvata bio je (sada umirovljeni) biskup mostarsko-duvanjski Ratko Perić. Ostali su svojom šutnjom, a time i davanju krila biskupu Uziniću otvorili put današnjem prilično izokrenutom poigravanju sa značenjima pojmova poput pravovjerje – krivovjerje, milosrđe – nemilosrđe, ljubav prema Bogu – ljubav prema čovjeku, sveopće bratstvo – kršćanska ljubav, socijalna pravda – kraljevstvo Božje, spasenje duša – zdravlje tijela itd. U tom je kontekstu koronakriza samo ubrzala ono što bi tek malo kasnije došlo na vidjelo.

A na vidjelu je – jasno kao dan – da hijerarhijska Crkva u Hrvata započinje nekakav svoj novi smjer djelovanja, nekakav novi vid pravednosti, koji je ne samo daleko od potreba i duhovnih osjećaja većine vjernika, nego se može, čini nam se s pravom, označiti kao njihovo ignoriranje i preziranje. Hvaljena od svjetovnih medija, a začahurena i zaštićena poltronskom šutnjom svojih i drugih utjecajnih katoličkih medija, ubrzano pridonosi desetkovanju broja vjernika, udarajući pri tome ponajviše po glavama onih koji su joj (bili do jučer) najvjerniji. S obzirom na brzinu takvog srljanja ne bismo se iznenadili ako se dogodine u ovo vrijeme prepolovi broj onih koji redovito pohađaju svetu Misu. Vjerujemo da će tada biti kasno razmišljati je li se moglo štogod učiniti da do toga ne dođe. U tom svjetlu čini se da vanjski negativni utjecaji na vjeru dođu kao mačji kašalj u odnosu na one koji dolaze iznutra.


Dvije paralelne Crkve: hijerarhijska Crkva i Crkva “dezorijentiranih ovaca”


Jednostavan je to rezultat postojanja dviju paralelnih Crkava koje se međusobno vrlo rijetko susreću i još rjeđe na jednak način gledaju na crkvenu zbilju. Jedna je hijerarhijska, predvođena papom Franjom i liberalnim biskupima svijeta, odobrena šutnjom i izostankom autoriteta naučiteljske službe većine ostalih biskupa, te konkretno provođena, kako bi to sveti Augustin rekao, pastirima koji pasu sami sebe. Druga je Crkva dezorijentiranih ovaca i pokojeg pastira, koji s pravom, ali uglavnom uzaludno očekuju od svojih poglavara jasnu i pravovjernu riječ, kojom će stado poučavati u stvarima vjere i morala, a ne u stvarima koje daleko više spadaju na civilno društvo, kao što su politika, ekologija, klimatske promjene, društvena pravda, tolerancija, migracije, zdravlje, higijena i slično. 

S obzirom na takvo stanje bipolarnosti i međusobnog nerazumijevanja, ne čudi što pojedini progresivni biskupi sve češće izlaze u javnost s nekim čudnim i necjelovitim tumačenjima Svetoga pisma i učenja Crkve ili ih, još češće, uopće ne trebaju, kako se to npr. pokazalo u Izjavi Komisije HBK Iustitia et pax “Pandemija bolesti Covid-19: ispit solidarnosti i bratstva”, a koju potpisuje đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić i u kojoj su izvedeni toliko teološki pogrešni zaključci da se može govoriti o ozbiljnim oblicima promicanja totalitarizma. 

Ono što nas posebno muči, pitanje je kako je uopće došlo do tolike diskrepancije između većine klera i većine vjerničkog puka, a po kojoj se obje strane pokazuju kao one koje su duboko uvjerene u vrijednost svojih stavova i argumenata i ne prestaju se čuditi kako one isto tako nisu očite onoj drugoj strani. Priznajemo, mi se tako ne možemo načuditi ni navedenom činu biskupa Uzinića, ni navedenom činu biskupa Hranića i Komisije kojoj je na čelu, a ni cijeloj Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, ne samo s obzirom na čin zabrane slavljenja svete mise s narodom u prvom valu koronakrize, nego i s obzirom na neke druge odluke i priopćenja. Pretpostavljamo da je i njihovo čuđenje jednako u odnosu na ovakve, vjerojatno po njima potpuno promašene analize.


Zaglušivanje kritičkog propitivanja


Kako god bilo, mi polazimo od stajališta da u našem javnom katoličkom prostoru postoji iznimno velika neravnoteža ne samo s obzirom na navedeno razilaženje u stavovima, nego i s obzirom na mogućnost iznošenja tih stavova. Naime, mnogi pokazatelji potvrđuju da većina tzv. običnih revnih vjernika više ne prihvaća zdravo za gotovo odluke i poticaje hijerarhijske Crkve, od Pape naniže, nego si u slobodi djece Božje i u želji za očuvanjem prave vjere u Trojedinoga Boga, objavljenoga po Isusu Kristu, Božjem Sinu i potvrđena njegovim uskrsnućem, daju za pravo propitivati ona stajališta svojih poglavara za koja im se čini da su u neskladu i sa Svetim pismom i s Pokladom Crkve, ali unatoč tome što to čine u dobroj vjeri, u poštovanju prema crkvenim poglavarima i iz ljubavi prema Crkvi, nemaju otvoren prostor gdje bi mogli svoje dvojbe javno iznijeti. Pisanje po društvenim mrežama ne računamo, jer je riječ o objavama koje već za nekoliko sati prekriju nove i zbog toga nemaju ni trajnost ni potrebnu ozbiljnost. 

Kao protuteža takvom zatvorenom prostoru za većinu vjernika i za mogućnost iznošenja svoje duboke muke koju osjećaju zbog postojećih crkvenih previranja i nejasnoća, stoje najutjecajniji katolički mediji koji, idući dakako za svojim interesima, jednostrano prenose, točnije uopće ne propituju nego samo nekritički hvale sve ono što nudi hijerarhijska Crkva, iako u tome često ima poveliki broj onoga što bi po kriterijima pravovjernosti i vjernosti Evanđelju trebalo ne samo dobrano proanalizirati, nego i oštro kritizirati. Bog dragi samo zna zašto to čine i zašto nemilice sipaju šake soli po otvorenim ranama vjerničkoga puka, ali nam se nameće zaključak da je najvažniji razlog u činjenici kako sve češće na dnu njihovih tekstova pronalazimo ovakve ili slične napomene: Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Vjersko informiranje koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Isto nam se tako čini i da je razlog oštrom skretanju s kršćanskih na sekularističke vrjednota kod naše hijerarhijske Crkve u tome što su i mnogi njezini noviji projekti sve češće financirani iz sektora civilnoga društva. Naš bi narod ovdje priprosto rekao: Para vrti gdje burgija neće. 


Enciklika pape Franje Fratelli tutti i izostanak njezinog kritičkog propitivanja


S obzirom na tu činjenicu, možemo uočiti veliko propinjanje i kod naših medija i kod službene Crkve da se predusretne propitivanje nove, treće po redu enciklike pape Franje, izdane 4. listopada 2020., na blagdan Svetoga Franje, a naslovljene Fratelli tutti, odnosno u prijevodu Svi smo braća. Iako je enciklika s teološke strane iznimno slaba i iako više ostavlja dojam da ju je napisao čelnik Ujedinjenih naroda nego Vrhovni svećenik Katoličke Crkve, ne očekujemo da ćemo u našim utjecajnijim medijima, ni katoličkim ni svjetovnim, čitati ozbiljniju kritiku onoga što je ondje napisano, premda to po svom sadržaju i po mnogostrukim upitnostima itekako zaslužuje. Sama enciklika ne donosi ništa bitno novo, nego sažima već poznate Papine stavove o sveopćem bratstvu, brizi za okoliš, o važnosti zajedničkog sudjelovanja svih naroda u promicanju pravde, mira i napretka, o (jednako)vrijednosti svih religija i kultura, o potrebi brige za migrante, o utjecaju koronavirusa na živote ljudi i na važnost solidarnosti itd., a koji se slabo čine povezivima s prvotnim poslanjem Crkve i njezinom brigom za spasenje duša. Zato je razumljivo da su Papu, uz iznimku svetog Franje, više inspirirali nekatolici Martin Luther King, Desmond Tutu, Mahatma Gandi ili Ahmad Al-Tayyeb, nego toliki velikani Katoličke Crkve kroz povijest. Jednako je tako razumljivo da je veću inspiraciju našao u društvenim i političkim manifestima, nego u Svetom pismu.

Ovdje zato valja otvoreno reći da je papa Franjo prilično slabo teološki potkovan i da zbog tog njegovog nedostatka cijela Crkva dvostruko trpi: s jedne strane trpi zato što Papa ima podosta stavova koje bi Kongregacija za nauk vjere još svega prije koju godinu označila nedvojbeno heretičnima, a s druge strane trpi zato što taj njegov nedostatak iskorištavaju svjetovni moćnici i manipuliraju njime s ciljem postizanja svojih ciljeva. Postoji i treća strana zbog koje Crkva još više trpi, a riječ je o činjenici kako se biskupi svijeta prave gluhima i slijepima na takve Papine stavove i time pridonose da Crkva iz dana u dan postaje sve veća sluškinja Svijeta. Tome smo itekako svjedoci i nemoćni smo promatrači kako korona-ideologiju bok uz bok sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom promiče i aktualna Crkva. Naš primjer s navedenom Izjavom Komisije HBK Iustitia et pax samo je jedan u nizu primjera kako se Crkva diljem svijeta svojevoljno i protivno svome poslanju podređuje državama i time značajno pridonosi izgradnji novog svjetskog poretka, unutar kojeg će ona sama postati beznačajna.

S obzirom na takvo stanje jasno je da neki imaju interes predusresti bilo kakvo propitivanje Papinih stavova i stavova hijerarhijske Crkve, pa je razumljivo zašto su se neki požurili ponuditi dublje tumačenje enciklike Fratelli tutti, a među njima opet kod nas posebno mjesto zauzima biskup Mate Uzinić. On se, naime, isti dan kada je objavljena enciklika obratio javnosti i predstavio njezin sadržaj, a uvid u ono što je ponudio pokazuje kako je, kao dobar učenik svoga učitelja, vjerno prenio Papine glavne naglaske. Dovoljno je pritom pogledati samo prezentaciju enciklike u slici, a koja se svojom ne baš vjerodostojnom dramatičnošću više čini kao da je nastala na satu Građanskoga odgoja, nego na kontempliranju nad Svetim pismom. 


Zaključak


Imajući u vidu sve rečeno i imajući u vidu kako su naši katolički mediji ovih dana izbacili poveliki broj priloga vezanih uz Papinu najnoviju encikliku, kao i imajući u vidu da nismo do sada među njima primijetili ni jedan jedini imalo kritički zaoštren, zaključujemo kako je uspjelo predusretanje njezina propitivanja ili je ono barem odgođeno. Jednako tako imajući u vidu kako nismo uočili gotovo nikakvu reakciju na te objave na društvenim mrežama, čini se da su vjernici pomalo umorni od borbe s crkvenim vjetrenjačama, tj. da je eutaniziranje vjerničke kritičnosti polako na djelu.

Samo, valja naša crkvena hijerarhija, zajedno s katoličkim medijima, imati stalno na pameti da je dobro dok se vjernici propituju, pa i oštro komentiraju, jer je to znak da im je Crkva životno važna i da se za nju – kao onu za koju je Krist dao život – isplati boriti. Jednako tako valja imati na pameti da njihova oštra kritika prema crkvenim vlastima i medijima nije u biti ni negativna ni zlonamjerna, nego izraz želje da Crkva bude istinski sveta i da se Presvetom Trojstvu, jedinome Bogu, kojega je objavio sam utjelovljeni Sin Božji, ne oduzima dužna slava i ne daje se nepostojećim bogovima. Zato je opasno da ti glasovi umuknu, jer će to biti znak da su mnogi vjernici pali u beznadnost ili ravnodušnost, a i jedno i drugo vodi prema napuštanju Crkve. Naknadna pamet tu neće puno značiti…