“Otac Anne” i druge nebuloze katoličkih teologinja

Uvod

Moramo priznati da nam se sve teže snalaziti u današnjoj Crkvi, pogotovo unutar uskog teološkog okvira, jer nam se čini da su vodeću ulogu u akademskim, pastoralno-katehetskim i medijskim krugovima preuzeli oni koji ne odražavaju vjeru Crkve i ne uživaju potporu vjerničkog puka. Iako smo u tom smislu dosad svašta vidjeli, ipak se još uvijek iznenadimo onim pokretima koji idu za potpunom promjenom učenja i morala Crkve, a po kojima proizlazi da što su luđe i neprikladnije ideje i preporuke, to se čini da su modernije, znanstvenije, pametnije, teološki izvornije…

Već se odavno kao o prošlom svršenom vremenu može govoriti o razdoblju kada su ozbiljno počela izokretanja moralnih vrijednosti i učenja Katoličke Crkve, ali s pontifikatom pape Franje mnogi su neobični teolozi došli na svoje promovirajući čudna teološka promišljanja. Ma kolikogod neki htjeli teologe predstavljati kao intelektualce koji mogu, smiju i trebaju propitivati baš sve, katolički teolog može se nazivati teologom samo ako je njegov govor o Bogu vjeran Objavi i Predaji, a podložan Crkvenom učiteljstvu, dok ga svaki iskorak iz tog okvira udaljuje od smisla njegova poziva i značenja njegova poslanja da privodi ljude Bogu i tako pridonosi spasenju duša i rastu Kraljevstva Božjeg.

Duhovno i intelektualno siromaštvo današnje teologije

Nažalost, katolička teologija danas je velikim dijelom postala opasno i duhovno siromašno područje, a iz razloga jer je može svatko studirati, bez obzira na vjeru ili nevjeru i bez obzira na moralnost ili nemoralnost života. Takvim popuštanjem kriterija pretvara se u mješavinu psihologije, sociologije i socijalnog rada, dok vrlo važni teološki kolegiji postaju pomoćne discipline. U vremenima sve većeg broja fakulteta i raznovrsnih učilišta, odnosno u vremenima kada je veća ponuda nego potražnja, razumljivo je da u strahu od ugasnuća treba biti kreativan u privlačenju studenata, ali bi teološki fakulteti zbog svoje uzvišene svrhe koja nadilazi ovozemaljske potrebe morali držati do visokih kriterija. Nažalost, na tom se polju i u Hrvatskoj svašta neželjenog zbiva, a u nekim drugim dijelovima svijeta poprima razmjere tragikomičnosti.

Tako je diljem Europe, SAD-a, Kanade i drugdje nerijetko teško razlikovati ozbiljan crkveni teološki studij od svjetovne religijske kulture, a između njih je nepremostiva provalija. Osim što postoji velika kvalitativna i kvantitativna razlika u programima i trajanju, problem je što će se i oni koji završe ovaj drugi studij nazivati katoličkim teolozima. To zvanje tako prisvajaju i oni koji će, iz osobnih pobuda, godinu, dvije ili tri pohađati vikend ili večernje škole, ili online tečajeve, nazivat će se i oni koji će proći kraću ili dužu obuku za neki vid suradnje na župi, a nazivat će se i oni koji će na odsjeku za, možda međureligijsku ili sinkretističku, religijsku kulturu kakvog svjetovnog fakulteta steći diplomu teologa, ali koja s obzirom na misijsko poslanje nema nikakvu vrijednost za Katoličku Crkvu. Konačno, katolički teolozi su oni koji, npr. kod nas, nakon petogodišnjeg temeljnog studija stječu diplomu magistra teologije, a istim se nazivom nazivaju i oni koji su povrh toga postigli akademski stupanj magistra ili doktora znanosti.

Feministički i rodnoideološki teološki studiji

Da to nije samo jezični, nego vrlo stvaran i ozbiljan problem, može se uočiti na primjeru sve brojnijih i sve glasnijih žena koje sebe nazivaju katoličkim teologinjama, iako zagovaraju ono što je protivno katoličkoj vjeri. U tom svjetlu podsjećamo samo npr. na nama poznatu feminističku teologinju Tinu Beattie, koju je prije pet godina tadašnji dubrovački biskup Mate Uzinić pozvao na prvu Ljetnu školu teologije u Dubrovniku da širi svoja protukatolička razmišljanja. Riječ je o ženi koja, a ne znamo kako je to uopće moguće, nije završila ni srednju školu, nego ju je napustila s 15 godina, ali je ipak 25 godina poslije upisala trogodišnji preddiplomski necrkveni studij teologije i religijskih studija na Sveučilištu u Bristolu, da bi, opet ne znamo kako, preskočila diplomski studij i bez licencijata izravno započela doktorski rad. Unatoč tome, Tina Beattie u medijima slovi kao velika katolička teologinja i tako je percipirano njezino sudjelovanje na Dubrovačkoj ljetnoj školi teologije, iako se istina sama tako ne predstavlja. Uz to, ona je obraćenica s prezbiterijanstva koja nikada nije prihvatila učenje Katoličke Crkve.

Ta dva vida – prividna pripadnost Katoličkoj Crkvi i nedostatak punog i priznatog katoličkog teološkog obrazovanja – vrlo često pronalazimo kod žena s kojima Tina Beattie dijeli način gledanja na Boga i Crkvu. Riječ je o onima koje žele mijenjati doktrinu, zakone i moral Crkve, a nažalost u tome donekle i uspijevaju. Pritom posebno imamo na pameti oko 300 žena koje tvrde da su valjano zaređene za katoličke svećenice i koje ovih dana intenzivno rade na organiziranju prosvjeda u Rimu od 2. do 27. listopada, tj. u vrijeme zasjedanja Biskupske sinode, s ciljem da Sveta Stolica odobri ređenje žena i tko zna što sve još. 

Ređenje žena i problem definicije katoličkih teologa

Dovoljno je zaviriti nasumce samo u nekoliko biografija simulirano zaređenih žena koje sebe nazivaju katoličkim teologinjama i katoličkim svećenicama da bi se uočilo kako je nerijetko riječ o onima koje uopće nisu katolkinje ili poput Tine Beattie tvrde da su se obratile na katoličanstvo iako to njihova djela osporavaju, također kako je često riječ o onima koje su završile tečajeve, večernje škole ili preddiplomske studije teologije ili religijske kulture, mahom na svjetovnim fakultetima ili protestantskim učilištima. Uz te dvije odrednice, često ih karakterizira i problem moralnog i crkvenog karaktera, pa tako pronalazimo one koje su rastavljene i ponovo civilno vjenčane, one koje se bave istočnjačkim tehnikama samoiscjeljenja, one koje su lezbijke, one koje su operativno „promijenile spol“, one koje su godinama lutale između religija i denominacija itd. Često su regrutirane iz redova bivših časnih sestara, a najgorljiviji podupiratelji su im oženjeni bivši svećenici.

Sve nam to pokazuje da je pokret za ređenje katoličkih svećenica jedna velika prijevara, a koju idejno provode svjetovne i nekatoličke aktivistice koje se ciljano, ali uglavnom neopravdano nazivaju katoličkim teologinjama, ili daju povoda da ih se tako doživljava, s nakanom priskrbljivanja autoriteta preko kojeg će pokušati reformirati Crkvu u skladu sa svojim feminističkim idejama. U tom su svjetlu mnoge od njih uspjele zasjesti i na katedre katoličkih fakulteta ili su preuzele neke druge važne uloge u službenim katoličkim medijima, u biskupijama, raznim crkvenim tijelima na nacionalnoj razini itd. Redovito se pozivaju na milosrđe, inkluzivnost, odbacivanje diskriminacije i niz drugih floskula koje služe kao paravan za skrivanje njihove nekompetentnosti i agresije. Zato ih nije lako javno razotkriti, nego im se naprotiv otvaraju sva vrata kao avangardi. Dovoljno je pokušati istražiti tu problematiku na internetu i odmah će se uočiti da je vrlo malo kritičkih osvrta na njihovo djelovanje, ali je zato nevjerojatno puno neumjesno podupirućih i laskavih. S takvom poduprtošću ne čudi što su neke između njih, kao i muški istomišljenici, stigli čak među pozvane članove Sinode o sinodalnosti i bitno utječu na njezin tijek, kako je to pokazala i europska pripremna sinoda u Linzu koja se održala od 29. do 31. kolovoza.

“Otac Anne” i perverzija zvanja teologa

Da bismo ilustrirali o čemu se radi, skrećemo pozornost samo na jednu između njih, imenom Anne Tropeano, o kojoj je npr. National Catholic Reporter, podupirući i ne baš sadržajem katolički portal, u dva navrata – od 14. listopada 2021. i od 9. kolovoza 2024. – donio neumjesno laskave priloge u kojima ju je predstavio kao heroinu, a Katoličku Crkvu ocrnio kao krajnje netolerantnu. Još više, o njoj je najprije magazin New Yorker 28. lipnja 2021. objavio sličan neobjektivan prilog, a potom je isto učinio i BBC 13. prosinca 2022., štoviše snimio je i dokumentarac i tako je lansirao kao ikonu borbe protiv diskriminacije koju provodi Katolička Crkva.

Koliko je teško cijeli pokret shvatiti ozbiljno pokazuje podatak da se Anne Tropeano, simulirano zaređena za katoličku svećenicu 16. listopada 2021. u katedrali Sv. Ivana Episkopalne crkve u Albuquerqueu u Novom Meksiku, naziva otac Anne, javno prkoseći Svetoj Stolici i nastojeći da umjetnim retro stilom iz 70.-tih godina prošlog stoljeća i izazivanjem skandala privuče pozornost na sebe i na svoje ideje. Rođena je 1974. u katoličkoj obitelji i primila je sakramente inicijacije, ali se s vremenom udaljila od katoličke vjere. Bila je menadžerica rock sastava TapWater, a s glazbenicima, od kojih joj je jedan bio mladić, živjela je na farmi lavande u blizini Portlanda. Godinama se bavila new ageom i budističkom duhovnošću, a onda je jednom svratila u isusovačku crkvu Svetog Ignacija u Portlandu i ondje se oduševila progresivnim starim svećenikom i bivšim profesorom Tomom Royceom, i preko njega isusovačkom duhovnošću. Posebno ju je privukla šarolika i živa župna zajednica, koju su mahom činili potomci vijetnamskih, filipinskih, hrvatskih i talijanskih useljenika. Ranije je završila studij retorike i pisanja na Državnom sveučilištu San Diego, a kada je imala 40 godina upisala je i završila trogodišnji studij teologije na Isusovačkoj teološkoj školi u Berkeleyju u Kaliforniji. Navodno uvjerenje da ima svećenički poziv dovelo ju je do Udruge rimokatoličkih žena svećenica preko koje je zaređena i samim time ekskomunicirana iz Katoličke Crkve (usp. novi kan. 1379. § 3 Zakonika kanonskoga prava). Čini se da, uz dijeljenje životnog prostora sa psima, uglavnom vrijeme provodi na internetu, a svoje duhovne ponude posebno usmjerava prema homoseksualcima, čiji način života svesrdno podržava, dok sveprisutnošću na društvenim mrežama (Facebook, Instagram, TikTok) i objavama na osobnoj web stranici fotografski svjedoči o vrlo umjetnom ponašanju i reklamskom poziranju, odnosno o uživanju u medijskoj pozornosti. 

“Otac Anne” i atak na Biskupsku sinodu

Na temelju onoga što je sama ponudila o sebi više ostavlja dojam hipijevke koja imitira neke slavne osobe i rado pozira pred kamerama, nego što nas uspijeva uvjeriti da u njoj ima išta duboko vjerničkoga. Štoviše, izgleda da se njezino djelovanje svodi na izazivanje šoka i probijanje granica pa je tako s Javierom Benavidezom, koji se profesionalno bavi vrućom jogom blaženih duhova, pokrenula kampanju Bog kaže sada, aludirajući na to da ne treba čekati neka buduća vremena za ređenje, nego treba sada učiniti sve što se može. To konkretno znači da poduzima određene akcije kako bi preko njih pokušala primorati Sinodu da se na svom skorom zasjedanju pozabavi tim pitanjem, iako je uklonjeno iz radnog dokumenta. U tom je smislu prije nekoliko mjeseci pokrenula online peticiju, ali je dosad prikupila tek 78 potpisa, a također je na svojoj mrežnoj stranici postavila brojač dana, sati, minuta i sekundi koji odbrojava preostalo vrijeme do početka Sinode, opominjući tako čitatelje da poduzmu odgovarajuće korake.

Unatoč tolikim njezinim nastojanjima u kojima je otišla korak dalje od većine prividno ređenih žena i unatoč činjenici da su je eksponirali značajni mediji, otac Anne ipak nije postigla veću podršku. Slično se može reći i za ostale katoličke svećenice diljem svijeta, koje su se istina od prvog javnog ređenja sedam žena na Dunavu 2001. god. osjetno brojem raširile, ali je mahom riječ o ženama srednjih i staračkih godina, uz slab podmladak, pa se prije može očekivati izumiranje pokreta nego priznanje.

Pokret za ređenje katoličkih svećenica nije katolički

Vrijeme će svoje pokazati, ali nama posebnu pozornost plijeni činjenica da je biografija gotovo svake svećenice ili biskupice koju smo pročitali potvrdila da se radi o licemjernom i neiskrenom pokretu, odnosno da ga mahom čine žene koje su i prije ređenja bile u sukobu sa savješću, koje u značajnom broju uopće nisu katolkinje ili su lažne obraćenice, ponekad čak nisu ni vjernice, a redovito se kriju iza diplome teologije, iako je nerijetko riječ tek o tečajevima ili studijima religijske kulture civilnih fakulteta. Unatoč tome ima i onih, posebno među simpatizerima i podupirateljima, koje su se domogle značajnih akademskih i pastoralnih pozicija, s kojih redovito promiču rodnu ideologiju u ime lažnog milosrđa i glumljene inkluzivnosti. Njihovo djelovanje pokazuje da se ne zamaraju razlikama katoličke doktrine i duhovnosti od duhovnosti istočnjačkih i protestantskih sekti, kao i da imaju svoju sliku Boga, nepodudarnu sa slikom Presvetoga Trojstva, dok Krista ne doživljavaju kao jedinoga Spasitelja svijeta, a Duh Sveti im je samo Duh. Na takav način i židovske, muslimanske ili protestantske žene nemaju nikakvih smetnji postati katoličke svećenice, niti izvorno katoličke imaju poteškoće svoje službe vršiti u zajedništvu s drugim denominacijama i u njihovom prostoru.

Vjerujemo da će do istog zaključka doći svatko tko se potrudi proučiti pokret i dostupne životopise njegovih članica, ali je problem što si malo tko daje takvog truda i sve odbacuje kao teorije zavjera i zaključke ultrakonzervativaca. Uz to, članice pokreta imaju i vertikalnu i horizontalnu potporu u Crkvi među onim klericima koji ne cijene ni svoj ni tuđi celibat, koji su odobravatelji homoseksualnih i drugih parafilijskih devijacija, a možda im najviše idu na ruku oni mediokritetski kardinali, biskupi, svećenici, redovnici i laici koji odbijaju kritički promišljati o tom problemu, nego misle da po prihvaćanju takvih razaračkih progresivnih ideja postaju i sami mudriji, napredniji i cjenjeniji. Eto puta da se protukatoličkim strujama omoguće profesorska mjesta na katoličkim fakultetima i na svim važnim crkvenim položajima, kao i da se takvih npr. nađe među pozvanim teološkim stručnjacima na Sinodu.

Zaključak

Zato je važno teologiji vratiti dostojanstvo i posebno pažljivo paziti tko je upisuje. Još više je važno pravilno vrednovati svjetovne studije religijske kulture i ne omogućavati da se teolozi koji steknu takve statuse i graduse izjednače s katoličkim teolozima, jer jedni uče svetu teologiju, a drugi tek pohađaju rodnoteološke studije. Osobito je važno paziti koga se prima na mjesta profesora katoličkih fakulteta, koga se postavlja za njihove dekane, a isto tako koga se imenuje na crkvene službe. Ako izuzmemo sablazan koju su izazvali dekani Josip Šimunović i Ivan Šestak te profesori Tonči Matulić, Ante Crnčević i Ana Biočić kada su, nadamo se tek svojom nesmotrenošću, prihvatili uvođenje Rodnih studija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u Hrvatskoj još uvijek nemamo većinu naznačenih problema, ali to ne znači da se stvari neće u skoroj budućnosti promijeniti. Osim toga, nije mali broj onih koji završavaju sumnjive teološke fakultete i studije religijske kulture izvan Hrvatske, a po povratku donose usvojene antikatoličke i anticrkvene ideje i šire ih preko položaja koji su im provjereni. Rezultati im se najlakše prepoznaju po bliskoj suradnji s teolozima drugih vjera i denominacija i obezvrjeđivanju posebnosti svoje. Nekoliko hrvatskih mrežnih mjesta osvjetljavaju takvo stanje.

Sve nas to opominje da s pozornošću pratimo tijek listopadskog zasjedanja Biskupske sinode jer je ona prilično okaljana navedenim i drugim protukatoličkim stremljenjima i bit će potrebno vikati s krovova da si dobronamjerni, ali uspavani njezini članovi postave pitanje što se tu doista zbiva i da porazmisle jesu li oni sudionici koji se oštro protive zacrtanom smjeru nerazumni ili naprotiv vrlo razumni. Također je važno da biskupi, posebno veliki kancelari hrvatskih teoloških fakulteta paze na problematiku uvlačenja ideologiziranih teologa na mjesta profesora i drugih utjecajnih crkvenih službi, jer je manje štetno dozvoliti gašenje teoloških učilišta nego omogućiti da katedre postanu rasadišta hereza i nemorala. Zapravo, možda je najveća i najteža zadaća uvjeriti katoličke teologe da su oni teolozi samo onda kada vjerno prenose riječ Božju i učenje Crkve i da im je jedina zadaća biti vjerni tom poslanju. U tom je smislu manje bitno jesu li žensko ili muško i jesu li laici, redovnici, svećenici, biskupi ili sam Papa.