Vama vaša, meni moja Hrvatska
Vama vaša Hrvatska sa svojim problemima, meni moja Hrvatska sa svojim ljepotama.
Vama vaša Hrvatska sa svojim težnjama i sukobima, meni moja Hrvatska sa svim svojim snovima i nadama.
Vi budite zadovoljni sa svojom Hrvatskom, a ja ću biti zadovoljan samo slobodnom Hrvatskom.
Vaša Hrvatska zamršeni je politički čvor koji bi vrijeme htjelo razmrsiti; moja Hrvatska brjegovi su što su, lijepi i veličajni, u plavo nebo sunuli.
Vaša Hrvatska međunarodni je problem koji će vrijeme riješiti; moja Hrvatska mirne su čarobne doline po kojima lelujaju zvuci zvona i žubor potoka.
Vaša Hrvatska poprište je ljudi sa Zapada i ljudi s Istoka; moja Hrvatska krilata je molitva koja jutrom uzmahuje krilima dok pastiri tjeraju stada na livade i izlijeću uvečer kada se seljaci vraćaju s polja i iz vinograda.
Vaša Hrvatska popis je bezbrojnih glava; moja Hrvatska veličanstvena je i krotka planina što počiva između mora i ravnica kao pjesnik između dvije vječnosti.
Vaša je Hrvatska kao smicalica kojom se služi lisica pri susretu s hijenom, i kojom se služi hijena pri susretu s vukom; moja Hrvatska sva je od uspomena na ciku djevojaka, na mjesečinom obasjane noći i na pjesme mladića po gumnima i uz muljage za vino.
Vaša Hrvatska šahovsko je polje za kojim igraju biskup i general; moja Hrvatska hram je koji moja duša pohodi kada je zamori ova uljudba što juri na kotačima.
Vašu Hrvatsku čine dvije vrste ljudi: oni što određuju poreze i oni koji ih ubiru; moja Hrvatska nalik je na jednoga čovjeka, nalakćena u hladovini hrasta, daleko od svega osim od Boga i sunčeve svjetlosti.
Vaša su Hrvatska luke, pošta i trgovina; moja Hrvatska misao je što seže daleko; ona je usplamtjelo osjećanje i božanska riječ koju Zemlja šapuće u uho Svemira.
Vaša su Hrvatska službenici, radnici i ravnatelji; moja Hrvatska sva je od stasanja, mladosti, muževne odlučnosti i staračke mudrosti.
Vaša su Hrvatska izaslanstva i odbori; moja Hrvatska sjedaljke su uz ognjišta u noćima kada je šiba snažna oluja i kada je ukrašava čistoća snijega.
Vaša Hrvatska stranke su i sljedbe; moja Hrvatska mladež je što se penje na litice, što trči uz potoke i što igra na trgovima.
Vaša Hrvatska govori su, predavanja i rasprave; moja Hrvatska pjev je drozdova, šuštanje brezinih grana, jeka svirala po uvalama i pećinama.
Vaša Hrvatska obmana je što se skriva iza vela prijevara, licemjerje što se odvija prividnom ljepotom i običajima; moja Hrvatska jednostavna je, gola istina, koja, ako u vodu pogleda, vidi samo svoje mirno, jednostavno lice.
Vaša su Hrvatska zakoni i paragrafi na papiru, ugovori i dogovori po bilježnicama; moja Hrvatska proniče u tajne života koje poznaje, a da toga ni svjesna nije; ona je čežnja što na javi dotiče rubove onostranoga misleći da sanja.
Vaša Hrvatska starac je što namršten gladi bradu i samo o sebi misli; moja Hrvatska mladić je kao toranj uspravan, kao jutro nasmijan i koji za druge osjeća što osjeća za samoga sebe.
Vaša Hrvatska jednom će se odcijepiti od Europe, zatim će joj se pripojiti i na kraju će se u lukavstvu dosjetiti te će istovremeno biti pripojena i odvojena; moja Hrvatska niti se pripaja niti se odvaja, ona se ne uznosi nit’ se malom osjeća.
Vama vaša, meni moja Hrvatska.
Vama vaša Hrvatska i njezini sinovi, meni moja Hrvatska i njezini sinovi.
Znate li tko su sinovi vaše Hrvatske? Pogledajte za trenutak – pokazat ću vam tko su oni zapravo.
To su oni čiji su duhovi rođeni u zapadnjačkim bolnicama.
To su oni čiji su se umovi razbudili u okrilju pohlepe koja se predstavlja kao dobročinstvo.
Oni su poput savitljivih grana što se njišu lijevo-desno, ali nesvjesno trepere i ujutro i uvečer, a da nisu svjesni svoga treperenja.
Oni su kao lađa što se bori s valovima, iako nema ni krme ni jedara; njezin kapetan neodlučnost je, a luka joj je pećina nastanjena zlodusima – zar nisu sve europske prijestolnice pećine zloduha?!
Oni su moćni jedni pred drugima, razmetljivi i rječiti, ali su pred strancima nejaki i nemušti.
Oni su slobodnjaci, reformatori i entuzijasti, ali samo u svojim novinama i govornicama; oni su ponizni i reakcionarni pred zapadnjacima. Galame kao žabe govoreći: oslobodili smo se staroga moćnoga neprijatelja, ali taj moćni, stari neprijatelj još uvijek im se krije u tijelima.
To su oni što idu pred pogrebnim povorkama svirajući i pjevajući, ali čim naiđu na svadbenu povorku, svirku zamjenjuju plačem, igru busanjem u prsa i kidanjem odjeće.
To su oni koji za glad znaju samo kad su im prazni džepovi, ali kad naiđu na nekoga komu je duša gladna, smiju mu se i klone ga se govoreći: On je prava sablast što se kreće svijetom priviđenja.
To su oni robovi kojima vrijeme zahrđale okove zamjenjuje sjajnim okovima pa misle da su postali slobodni. Eto, to su sinovi vaše Hrvatske.
Je li ijedan od njih nalik na odlučnost hrvatskih stijena, na dostojanstvo Hrvatske, na pitkost njezinih voda ili na miris njezina zraka?
Je li se itko od njih odvažio kazati: Moj život bijaše samo kap krvi u venama Hrvatske, suza među njezinim vjeđama, osmjeh na njezinim usnama?
Eto, to su sinovi vaše Hrvatske! O, kako su veliki u vašim očima, a kako su ništavni u mojima!
Ali, pričekajte malo, pokazat ću vam sinove moje Hrvatske.
Oni su zemljoradnici koji kamenjare pretvaraju u perivoje i vrtove.
Oni su pastiri koji tjeraju stada iz doline u dolinu da bi se namnožila, zatim vam svoje meso kao hranu davala i vunu za odjeću.
Oni su vinogradari koji iz grožđa cijede vino, od vina prave sirupe.
Oni su očevi koji uzgajaju dudove i majke koje predu svilu.
Oni su muškarci koji žanju ljetinu i žene koje snoplje vežu.
Oni su građevinari i lončari, tkači i ljevači zvona.
Oni su pjesnici koji toče svoje duše u nove pehare, oni su spontani pjesnici koji pišu nove pjesničke vrste.
To su oni koji napuštaju Hrvatsku bez ičega osim zanosa u srcima i snage mišica, a u nju se vraćaju sa svim zemaljskim dobrima u rukama i s lovorovim vijencem na glavama.
To su oni koji se prilagođavaju svakoj sredini i srca očaravaju gdje god se nađu.
To su oni što se rađaju u straćarama, a umiru u palačama znanja.
Eto, to su sinovi moje Hrvatske.
Oni su svjetlo koje vjetrovi ne gase i sol koju vrijeme ne kvari.
To su oni koji čvrsto koračaju ka Istini, Ljepoti i Savršenstvu.
Što mislite da će ostati od vaše Hrvatske i njezinih snova poslije stotinu godina?
Recite što ostavljate budućnosti osim pretvaranja, prijevara i gluposti?
Zar mislite da će vrijeme u sjećanju sačuvati obmane i prijevare?
Mislite li da će zrak u sebi sačuvati sjenke smrti i zadah grobova?
Mislite li da će život svoje golo tijelo odjenuti u dronjke?
Kažem vam, a svjedok mi je Istina, da je maslinova grančica koju seljak zasadi uz obale Hrvatske trajnija od svih vaših djela i postupaka; da je drveno ralo koje vuku volovi po oranicama Hrvatske dostojnije i bolje od svih vaših želja i požuda.
Kažem vam, a moje riječi čuje srce Svemira, da je pjesma beračice bilja po hrvatskim visoravnima trajnija od svih brbljarija vaših uglednika.
Kažem vam da ste vi ništa. Kad biste znali da ste ništa, moj prijezir prema vama pretvorio bi se u suosjećanje i žaljenje, ali vi to ne znate.
Vama vaša, meni moja Hrvatska!
Vama vaša Hrvatska i sinovi vaše Hrvatske. Budite zadovoljni i jednim i drugim, ako već možete biti zadovoljni praznim mjehurićima.
Ja sam, pak, zadovoljan svojom Hrvatskom i njezinim sinovima; u mome zadovoljstvu ima slasti, spokoja i sigurnosti.
Prerjek prema: Halil Džubran, Mirisni plodovi duše, Zagreb, 1987., str. 52–56.
