Ljubav nikada ne može proturječiti Božjim zapovijedima

Novi prvosvećenik imat će zadaću pohvatati konce ćudorednoga učenja Crkve rasvjetljujući pokušaje prevrata kojima se teoretizira o pretpostavljenom sukoba između ljubavi i božanskoga zakona, kojega umjesto toga valja vratiti kao temelj ćudoredno dobra (čestita) života.

Uoči predstojećih konklava objavljujemo niz iscrpnih članaka nadahnutih tekstom koji je potpisao Demos II. (anonimni kardinal) koji postavlja prioritete sljedeće Konklave kako bi se popravila pomutnja i kriza stvorena Franjinim pontifikatom.

Franjino razdoblje mnogi su, u Crkvi i izvan nje, pozdravili kao pontifikat milosrđa. No, ako se pogleda bolje, tijekom godina papovanja koje je upravo završilo vidjeli smo pojavu i uspostavu stajališta koje se može smatrati pravim pravcatim „krivovjerjem ljubavi“, to jest kvarenjem i ljubavi i samoga milosrđa. Ono što se uvuklo i stoji u nekim Franjinim spisima, kao primjerice u pobudnici Amoris laetitia, otvoreno podupire onaj kojega je papa bio izabrao da predsjeda Dikasterijem za učenje vjere, Njegova Eminencija kardinal Víctor Manuel Fernández, i označava sada prevladavajući smjer Papinskoga bogoslovnoga zavoda Ivana Pavla II. za znanosti braka i obitelji i Papinske akademije za život kojom predsjeda Njegova Ekscelencija msgr. Vincenzo Paglia.

Nema dvojbe kako Objava naučava prvenstvo ljubavi (usp. Matej 22, 34–40; Marko 12, 28–34), ujedinjujućega počela cijeloga kršćanskoga ćudoređa. Ali to prvenstvo treba ispravno shvaćati. Prisjetimo se prije svega razlike između ljubavi i milosrđa, koji se često brkaju. Ljubav je bogoslovna krjepost koja sjedinjuje s Bogom, koga

„moramo ljubiti ponajprije i ponajviše […] kao uzrok blaženstva, a bližnjega kao onoga koji istodobno skupa s nama ima udjela u tom blaženstvu“ (Summa theologiae, II.–II., 26. pitanje, 2. članak, odgovor).

Milosrđe je, s druge strane, ona sjajna ćudoredna krjepost koja nas vodi do suosjećanja s bijedom bližnjega, i kojom stoga, kao ćudorednom krjepošću, mora ravnati krjepost razboritosti i koja mora biti podređena poslušnosti Bogu, kraljici ćudorednih krjeposti (usp. Summa theologiae, II.–II., 104. pitanje, 3. članak). Iz toga slijedi kako milosrđe nikada ne može dovesti do neposluha Božjim zapovijedima. Niti ljubav, koja je poglavito sjedinjenje s Bogom, može zahtijevati djela koja su u suprotnosti sa zapovijedima. Takve bi tvrdnje povlačile za sobom očitu proturječnost Objave:

„Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi“ (Ivan 14, 15.21).

O tom navodnom sukobu između ljubavi (i milosrđa) i božanskoga zakona, naprotiv, teoretizirao je zadnji predstojnik Dikasterija za učenje vjere upravo zbog pogrješna (zabludna) svođenja ljubavi na bratsku ljubav i zbog ozbiljna i zabrinjavajućega neshvaćanja milosrđa. Tvrdnja da ljubav može opravdati djela protiv Božjih zapovijedi, kao što je kontracepcija, grozno je nerazumijevanje koje potkopava katoličko ćudoredno učenje u samom temelju. Ljubav je zapravo nadnaravni oblik svake krjeposti koja svaki dobar ljudski čin vodi do Božjega prijestolja. Ona stoga pretpostavlja dobrost čina koji uzdiže, ali neuredan čin ne preobražava u uredan. To što su tijekom ovoga pontifikata mnogi ugledni prelati, koje je Franjo imenovao na ključne položaje u upravljanju Crkvom, otišli tako daleko da tvrde kako milosrđe može opravdati kontracepciju, ili pribjegavanje umjetnoj oplodnji, ili čak odnose more uxorio (na supružnički način), nedvosmislen je znak ponora tmina u koji su mnogi pastiri Crkve sada pali.

Novi prvosvećenik imat će zadaću preuzeti uzde ćudorednoga učenja Crkve, divno obogaćena tijekom papinstva Ivana Pavla II., rasvjetljujući te pokušaje rušenja i vratiti smisao Božjim zapovijedima kao temelju ćudoredno dobra življenja koje raste u krjeposti i cvate u ljubavi. Suočen s ćudorednim pristupom čije se temeljno usmjerenje (jezuitski?) nasukalo u traženju onoga što umanjuje ili uklanja ćudorednu odgovornost onih koji čine objektivno neuredna djela, bit će potrebno odgovoriti predlaganjem cjelovito čestita življenja, omogućena Božjom milošću i čovjekovom dobrom voljom. Novi život, koji je Krist došao donijeti, priopćen i podržan sakramentnim životom i molitvom, snaga je koja dolazi odozgo, a ne bijedna nagodba s ljudskom slabošću

„ad excusandas excusationes in peccatis“ –
da bi se opravdavali izgovori za grijehe (Psalam 141, 4, prema Vulgati).

Kao opis novoga ćudorednoga obrasca uvijek ostaje aktualan ironičan i živopisan izraz kojim je Blaise Pascal u šestom od svojih Provincijalnih pisama prokazao novo ćudoređe što su ga propovijedali neki isusovački krugovi:

„iam non peccant, licet ante peccaverint“ (više ne griješe, iako su prije griješili).

Još jedan slijed koji nedvojbeno treba ponovo pokrenuti, i to žurno, jest odnos između pravilnoga vjerovanja (pravovjerja) i pravilnoga činjenja (pravočinjenja). To je tema koja se očito ne tiče samo područja kršćanskoga ćudorednoga življenja. Ta je nit prekinuta takvim razilaženjem između njih, da je prvo postalo predmet puke (i neobvezne) načitanosti, nesposobno prosvijetliti i uobličiti ovo drugo. U tom sklopu, na razini ćudorednoga, praksa se preinačila u sustavnu potragu za iznimkama od nauke, koja sada služi kao nedostižna vrijednosna podloga ili pozadina za nekolicinu sretnika.

Nauka se stoga više ne smatra arhitektonskom strukturom na čijoj se čvrstoći i postojanosti razvija život, nego skupom premjestivih (svitljivih) kolčića (stupića), čiji smisao treba s lakoćom izbjegavati. Polazeći od činjenice da ćudoredni zakon, zbog svoje sveopćosti, nije u stanju razumjeti pojedinosti konkretnoga čina koji je uvijek uvjetovan okolnostima (otuda potreba ne samo za razboritošću, nego općenito za krjepošću koja po sklonosti prepoznaje i čini dobro), pogrješno (zabludno) se zaključuje da ćudoredni čin, kako bi odgovarao svim najraznovrsnijim i drukčijim okolnostima, može, čak i mora nadilaziti „tvrdoću“ (oštrinu, nemilosrdnost, krutost) ćudorednoga zakona, zapravo mu proturječiti. Čak je i utjecanje izrazu „razlučivanje“ i bolesno povećavanje (patološka hipertrofija) savjesti završilo nagrizanjem smisla naravnoga zakona i činjenjem beskorisnim postojanja ćudorednih bezuvjetnosti (apsoluta).

Riječ je o golemim problemima koji imaju dramatične praktične posljedice na život i vječnu sudbinu milijuna vjernika. Čini se da je „život u izobilju“ (Ivan 10, 10), koji je Gospodin došao donijeti, zapravo pretvoren u bujicu nezdrave vode, koju se međutim pogrješno (zabludno) i na zavaravajući (obmanjujući) način pozdravlja kao „moguće dobro“ koje bi čovjek konkretno mogao ponuditi Bogu. Prava „promjena paradigme“ može se sažeti na sljedeći način: zlo je dobro i dobro je zlo.

talijanski izvornik
engleski prijevod
kastilski prijevod

Svi prilozi iz niza