Budi volja Tvoja
Akvinčevo razlaganje Očenaša (4).
Treća prošnja: „Budi volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji“
Treći dar kojim Duh Sveti djeluje u nama zove se dar znanja.[1] Sâm naime Duh Sveti ne proizvodi u dȍbrīmā samo dar bogobojaznosti i dar pobožnosti, što je ugodan osjećaj (dulcis affectus) prema Bogu, kako je rečeno, nego isto tako čini čovjeka mudrim. To je tražio David govoreći: „Pouči me poštenju, nauku i znanju“ (Psalam 119, 66, po Sedamdesetorici i Vulgati). K tomu, to znanje kojemu nas je naučio Duh Sveti, jest ono po čemu čovjek dobro živi.
A između ostaloga što ti darovi čine čovjekovu znanju i mudrosti, najvažnija mudrost jest da se čovjek ne pouzdaje u svoju pamet: „Ne oslanjaj se na vlastiti razbor“ (Mudre izrjeke 3, 5). One, naime, koji su se umislili u vlastiti sud do te mjere da ne vjeruju drugima, nego samo sebi, uvijek se smatra budalama i drugi ih tako prosuđuju: „Vidiš li čovjeka koji se sam sebi mudrim čini? Znaj, i od bezumnika ima više nade nego od njega!“ (Mudre izrjeke 26, 12).
Božja volja
A da čovjek ne vjeruje posve vlastitoj pameti proistječe iz poniznosti: stoga mudrost dolazi od smjernosti, kako se kaže u Mudrim izrjekama (11, 2): „Gdje bude bila oholost, ondje će biti i pogrda, a gdje je poniznost, ondje je i mudrost“ (Mudre izrjeke 11, 2, po Vulgati).[2] Međutim, oholi previše vjeruju sami sebi. Stoga nas Duh Sveti tomu uči po daru znanja, to jest da ne vršimo svoju volju, nego volju Božju. I zato, zbog toga dara, od Boga molimo da bude Njegova volja „kako na nebu tako i na zemlji“. U tome se očituje dar znanja. Stoga se Bogu govori: „Budi volja Tvoja“, kao što bolesnik hoće nešto od liječnika, ali ne zna točno što, pa se povjerava liječnikovoj volji. Inače, kad bi htio samo po svojoj volji, bio bi neozbiljan. Tako mi od Boga ne smijemo iskati drugo osim da se ostvare Njegove želje za nas, to jest da se Njegova volja ispuni na nama. Doista, čovječje je srce ispravno kad se slaže s božanskom voljom. Krist je tako učinio: „siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla“ (Ivan 6, 38). Krist, dakako, kao Bog ima istu volju s Otcem, ali kao čovjek ima drukčiju volju od Otca i zbog toga kaže da ne vrši svoju volju nego Otčevu. Stoga i nas uči moliti i tražiti: „Budi volja Tvoja!“.[3]
Što Bog hoće?
No, koji je zapravo smisao te prošnje? Zar se u Psalmu ne kaže: „sve što Mu se svidi, to učini“ (115, 3)? Ako čini sve što Mu se svidi na nebu i na zemlji, čemu onda prošnja: „Budi volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji“? Da bismo odgovorili na to pitanje, valja znati kako Bog od nas želi troje, a mi onda ištemo da se ispuni.
[1.] Prvo što Bog s nama hoće jest da imamo život vječni. Tȁ, tko god čini nešto s nekom svrhom, zacijelo želi postići ono radi čega to čini. Bog je pak stvorio čovjeka, ali ne ni za što, kao što je rečeno u Psalmu: „Zar si uzalud stvorio sve sinove čovječje?“ (89, 48, po Vulgati). Stvorio je, dakle, ljude radi nekoga cilja – ne radi užitaka, jer njih imaju i nerazumne životinje, nego da imaju život vječni. Gospodin, dakle, hoće da čovjek ima život vječni (usp. Ivan 3, 16; 10, 10).
Ali kada nešto postigne ono za što je učinjeno, kaže se da je spašeno, a kada ne uspije, kaže se da je ta stvar izgubljena. No, Bog je stvorio čovjeka radi vječnoga života. Kada, dakle, stekne vječni život, spašen je, a to je ono što Gospodin hoće: „to je volja Otca Mojega koji Me posla da tko god vidi Sina i vjeruje u Njega, ima život vječni“ (Ivan 6, 40, po Vulgati).
Ta je volja već ispunjena u anđelima i svetima koji su u (nebeskoj) domovini, jer Boga gledaju i poznaju te u Njemu uživaju. Ali mi želimo da kao što se volja Božja ispunila u blaženicima koji su na nebesima, da se ispuni u nama koji smo na zemlji. To želimo kada molimo: „Budi volja Tvoja“: u nama koji smo na zemlji, kao u svetima koji su na nebu.
Zapovijedi: Božja volja
[2.] Druga Božja volja s nama jest da obdržavamo Njegove zapovijedi. Kad netko nešto želi, hoće ne samo ono što želi nego i sve po čemu se do toga dolazi kao što liječnik, kako bi postigao bolesnikovo ozdravljenje, traži od njega način i red koga se ima držati u pogledu jela i pića, uzimanje lijekova i slično.
Međutim, Bog hoće da imamo vječni život, pa Isus kaže: „ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi“ (Matej 19, 17). Hoće, dakle, da držimo zapovijedi. Apostol opominje: „Neka vaša poslušnost bude razložna… da možete razabirati što je volja Božja, što je dobro, ugodno i savršeno“ (Rimljanima 12, 1–2, po Vulgati). Kaže „dobro“ jer je korisno: „Ja, Gospodin, učim te što ti koristi“ (Izaija 48, 17, po Vulgati). Kaže „ugodno“ onomu koji ljubi: a ako drugima nije drago, ipak je nasladivo onomu koji ljubi: „Svjetlost sviće pravedniku i radost čestitima u srcu“ (Psalam 97, 11). Kaže „savršeno“ jer je pošteno: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“ (Matej 5, 48).
Kada, dakle, govorimo: „Budi volja Tvoja“, molimo da ispunimo Božje zapovijedi.
Ta se volja zbiva u pravednicima, ali još ne biva u grješnicima. Pravednici se označavaju „nebom“, a grješnici „zemljom“. Molimo zato da volja Božja tako bude na zemlji, to jest u grješnicima, kao što je na nebu, to jest u pravednicima.[4]
Budi volja Tvoja!
Valja međutim primijetiti kako nam se iz načina govora daje pouka. Isus pridonosi našemu iskustvu već time kako je sastavio treću prošnju. Naime, ne kaže: „Bȕdi ti!“ (da bismo Otcu govorili: „Čini svoju volju“), niti „Bȕdimo mi!“ („Daj da mi vršimo Tvoju volju“), nego: „neka bȕdē volja Tvoja“, jer je za vječni život potrebno dvoje: milost Božja i volja čovječja. Pa iako je Bog stvorio čovjeka bez čovjeka, ipak ga ne čini pravednim bez njega. Augustin je rekao: „Onaj koji te stvorio bez tebe, ne će te opravdati bez tebe“,[5] jer hoće da čovjek surađuje. Zato Bog kaže: „Okrenite se k meni, i ja ću se okrenuti k vama“ (Zaharija 1, 3, po Vulgati). Apostol veli: „milošću Božjom jesam što jesam i Njegova milost prema meni ne bijaše zaludna“ (Prva Korinćanima 15, 10). Stoga se ne umišljaj, ne budi preuzetan, nego se uzdaj u milost Božju. Ali ne budi ni nemaran, ne odustaj od napora, nego prioni. I zato ne kaže: „Budimo!“ („Činimo!“), kako ne bi izgledalo kako milost Božja nema nikakva udjela. Ne kaže ni: „Budi Ti!“ (Čini!), kako se ne bi činilo da naša volja i trud ne čine ništa. Nego kaže: „Neka bude“ po milosti Božjoj, ulaganjem našega nastojanja i revnosti.
[3.] Treće što Bog od nas hoće jest da se čovjek vrati u stanje i dostojanstvo u kojem je bio stvoren prvi čovjek, koji je bio takav da duh i duša nisu osjećali nikakvo protivljenje puti i sjetilnosti.
Naime, sve dok je duša bila podložna Bogu, put je bila tako podložna duhu da nije osjećala nikakvu raspadljivost smrti ili nemoć ili druge vrste patnje. Ali budući da su se duh i duša, koji bijahu sredine između Boga i puti, pobunili protiv Boga grijehom, tada se tijelo pobunilo protiv duše i odonda je počelo osjećati smrt, slabosti i trajnu pobudu sjetilnosti protiv duha: „opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga“ (Rimljanima 7, 23); „put žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela“ (Galaćanima 5, 17). Tako traje stalan boj između puti i duha, a čovjek neprestano propada po grijehu. Božja je pak volja da se čovjeka vrati u prvobitno stanje, to jest da ništa u puti ne bude suprotstavljeno duhu: „Ovo je volja Božja: vaše posvećenje“ (Prva Solunjanima 4, 3).
No, ta se Božja volja ne može ostvariti u ovom životu, nego će se ispuniti u uskrsnuću svetih, kada proslavljena tjelesa budu ustala te budu nepropadljiva i najizvrsnija: „sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi; sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno“ (Prva Korinćanima 15, 43–44).
Božja volja bude ipak u pravednicima što se tiče duha po njihovoj pravednosti, njihovu znanju i njihovu životu. Stoga, kada govorimo: „Budi volja Tvoja“, molimo Gospodina da izvrši svoju volju i u našoj puti. Naime, na taj način u prošnji: „Budi volja Tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji“ pod „nebom“ razumijevamo „duh“, a pod „zemljom“ „put“. Tako dolazimo do sljedećega smisla: budi volja Tvoja na zemlji, to jest u našem tijelu, kao što se to čini na nebu, to jest u našem duhu koji je obilježen pravednošću.[6]
Po ovoj prošnji dolazimo do blaženstva tugovanja, koje kaže: „Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!“ (Matej 5, 4). I to prema svakom od gornjih triju razlaganja.
Naime, prema prvom žudimo za životom vječnim, pa nas Njegova ljubav dovodi do žalosti što već nismo s Njim: „Ajme meni jer se moj boravak (na zemlji) oduljio!“ (Psalam 120, 5, po Vulgati). A ta je čežnja svetih tako jaka da su zbog nje željeli smrt, čega se po sebi valja kloniti: „puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina“ (Druga Korinćanima 5, 8).
Isto tako, prema drugom razlaganju, oni koji opslužuju zapovijedi nalaze se u tuzi: jer iako su (zapovijedi) slatke duši, ipak su gorke tijelu koje trape (drže u stezi) i neprestance natapaju (znojem i suzama): „Hodeći išli su i plakali“ (Psalam 126, 6a, po Vulgati) – s obzirom na put, „vraćajući se dolazit će s klicanjem“ (Psalam 126, 6d, po Vulgati) – s obzirom na dušu.
Naposljetku, prema trećem razlaganju, žalost nastaje iz neprekidna vojevanja koje traje između puti i duha. Neizbježno je da u tim bitkama put ne rani dušu barem lakšim grijesima. Stoga je, da bi ih okajala, duša u žalosti: „Iznemogoh od pusta jecanja, svaku noć“ (Psalam 6, 7a), to jest tminu grijeha, „plačem perem postelju svoju“ (Psalam 6, 7b, po Vulgati), to jest svoju savjest: „suzama ležaj zalijevam“ (Psalam 6, 7c): namačem savjest skrušenjem. Koji tako plaču, doći će u domovinu, kamo neka i nas Bog dovede!
sv. Toma Akvinski
latinski izvornik
engleski prijevod
francuski prijevod
kastilski prijevod
njemački prijevod
poljski prijevod
portugalski prijevod
talijanski prijevod
s latinskoga preveo i priredio Petar Marija Radelj
Proslov i Otče naš
Sveti se Ime Tvoje
Dođi Kraljevstvo Tvoje
Kruh naš svagdanji
Otpusti nam duge naše
I ne uvedi nas u napast
Nego izbavi nas od Zla
[1] Dar znanja omogućuje, koliko je to ljudski moguće, vidjeti stvari s Božjega gledišta, upoznavati Božju veličinu i njegovu ljubav. Sv. Toma piše da je i znanje (uz umnost) dar koji prati bogoslovnu krjepost vjere i ističe: „Budući da naziv znanja unosi određenu izvjesnost prosuđivanja, ako je ona izvedena iz najvišega uzroka ima posebno ime, a to je mudrost, jer se mudrim u svakoj pojedinoj vrsti naziva onaj koji poznaje najdublji uzrok te vrste, po kojemu može suditi o svemu. Mudrim se bez daljnjega naziva onaj koji jednostavno poznaje najdublji uzrok, to jest Boga. I stoga se spoznavanje božanskih stvari naziva mudrošću. A spoznavanje ljudskih stvari naziva se znanjem. Tim zajedničkim imenom označava se sigurnost prosuđivanja koje biva po drugotnim uzrocima. I stoga, uzimajući ime znanja na taj način, dar znanja razlikuje se od dara mudrosti. Stoga je dar znanja samo o ljudskim ili o stvorenim stvarima“ (Suma teologije, II.–II., 9. pitanje, 2. članak, odgovor).
[2] Mudre izrjeke 11, 2 u hrvatskim prijevodima:
„Gdieno uzbude biti oholast, ondi će biti i pogarđenstvo, a gdieno je poniženstvo, ondi i mudrost“ (Bartol Kašić);
„Gdi bude holost, ondi će bit i pogrda, gdie pak poniznost, ondi e i mudrina“ (Petar Katančić);
„Gdi bude oholost tute će biti i poniženje; a gdi bude poniženstvo tute će biti mudrost“ (Ivan Matij Skarić);
„Kad dođe oholost, dođe i sramota; a u smjernijeh je mudrost“ (Milan Rešetar);
„Sramota dolazi s ohološću, a mudrost se kod smjernih nalazi“ (Lujo Bakotić);
„Dođe li oholost, dođe i prezir, a mudrost se zadrži kod poniznih“ (Evanđelist Šarić);
„S ohološću dolazi sramota, a u smjernih je mudrost“ (Antun Sović i Tomislav Ladan);
„Oholost kad obuzme, nastupi i prezir, a pri poniznima mudrost ostaje“ (Silvije Grubišić).
[3] „To je, dakle, ono što molimo kada Bogu upućujemo riječi: ‘Budi volja Tvoja’. Pali smo u ovo stanje bijede odbacujući poslušnost i ne obazirući se na volju Božju. Sada nam je Bog predložio jedan lijek za tolika zla: usklađenost s Njegovom voljom koju smo svojim grijesima prezreli, kako bismo živjeli i tim mjerilom mjerili sve naše misli i djela. Da bismo to mogli postići smjerno od Boga molimo: ‘Budi volja Tvoja’ (Rimski katekizam, IV. dio, XII. poglavlje, 8. odlomak; usp. Katekism rimski, U Mlezieh 1775., str. 478).
[4] „Stoga, kada izgovaramo: ‘Budi volja Tvoja’ prije svega molimo da nam nebeski Otac udijeli sposobnost pokoravati se božanskim nalozima i služiti Mu u svetosti i pravednosti u sve dane svoje, da činimo sve po Njegovoj zapovijedi i volji, da se brinemo za dužnosti na koje nas podsjeća Sveto Pismo, da po istom vođi i učitelju ispunjavamo sve ostalo što priliči onima koji su rođeni ne od volje putene, nego od Boga“ (Rimski katekizam, IV. dio, XII. poglavlje, 12. odlomak; usp. Katekism rimski, U Mlezieh 1775., str. 477).
[5] Sv. Augustin, Govor 169., 11. poglavlje, 13. odlomak (Sancti Aurelii Augustini Hipponensis episcopi Operum tomus continens sermones ad populum, opera et studio monachorum Ordinis sancti Benedicti e Congregatione s. Mauri, Parisiis: Moguet, 1683., stupac 815 E; Patrologia Latina, svezak 38, Lutetiae Parisiorum: Migne, 1845., stupac 923).
[6] „Kada molimo: ‘Budi volja Tvoja’, mrzimo djela puti, o kojima Apostol piše: ‘A očita su djela puti. To su: bludnost, nečistoća, bestidnost, raspojasanost, kumiropoklonstvo, čaranja, neprijateljstvo, prepiranja, suparništva, bjesovi, svađe, razdori, raskolništva, zavisti, ubojstva, pijanstva, žderačine i njima slična’ (Galaćanima 5, 19–21, po Vulgati) i: „Ako po puti budete živjeli, umrijet ćete“ (Rimljanima 8, 13). I molimo da nam Bog ne dopusti da dovršimo ono na što su naša osjetila, požuda i slabost nagovorile, nego da svojom voljom obuzda našu volju“ (Rimski katekizam, IV. dio, XII. poglavlje, 14. odlomak; usp. Katekism rimski, U Mlezieh 1775., str. 479–480).
