Liturgijska godina, liturgijski prostor, liturgijska odjeća, liturgijske boje, liturgijsko posuđe i liturgijske knjige

Liturgijska godina

Prvi i temeljni blagdan u liturgijskoj godini je nedjelja, dan Kristova uskrsnuća, a otajstvo njegova otkupljenja uprisutnjuje se na svakoj nedjeljnoj svetoj Misi. Katekizam Katoličke Crkve kaže o nedjelji ovako:

Nedjelja, »dan Gospodnji«, poglaviti je dan slavljenja euharistije, jer je dan uskrsnuća. To je u pravom smislu dan liturgijske zajednice, dan kršćanske obitelji, dan radosti i počinka od posla. Dan Gospodnji je »temelj i jezgra čitave liturgijske godine« (KKC, br. 1193).

Polazeći od otajstva našeg spasenja, a koje je posebno izraženo u Vazmenom trodnevlju, Crkva je tijekom povijesti iznjedrila mnoge blagdane i povezala ih u skladnu cjelinu koju nazivamo liturgijska godina. Liturgijska godina se ne ravna kalendarom građanske godine, nego započinje 1. nedjeljom došašća, a završava zadnjom nedjeljom u studenome, tj. nedjeljom Krista Kralja. Sastoji se od tri ciklusa: božićnoga, uskrsnoga i vremena kroz godinu. Smisao liturgijske godine je da nas vodi kroz otajstva našega spasenja i posvećuje cijeli naš život. Ovdje ćemo pružiti samo kratak pregled, dok se više o svakom vremenu i podjeli unutar vremena može pronaći u ponuđenim poveznicama unutar teksta.

Božićni ciklus

Božićni se ciklus sastoji od došašća i božićnoga vremena (slavlje Božića, božićna osmina i naredni dani do Krštenja Gospodinova uključivo).

Došašće ili advent (od lat. adventus – dolazak) vrijeme je priprave za Božić, a počinje 1. nedjeljom došašća. Ona uvijek pada u nedjelju koja je najbliža blagdanu Svetoga Andrije (30. studenoga), što znači da došašće može započeti u vremenu između 27. studenoga i 3. prosinca. Traje četiri nedjelje, a kroz to se vrijeme koristi ljubičasta liturgijska boja, kao znak ozbiljnosti i pokore (3. nedjelje došašća može biti i ružičasta). U crkvama se obično na izvanjski način pokazuje kroz panj i četiri svijeće, te kroz slavlje jutarnjih svetih misa – zornica. Panj simbolizira židovski narod i lozu Davidovu iz koje je izniknula Mladica – Isus Krist, a četiri svijeće simboliziraju četiri nedjelje kojima se pripremamo za Božji dolazak.

Božić je središte božićnoga vremena, a tada slavimo Božje utjelovljenje i istinu da je Krist postao u svemu nama ljudima jednak, osim u grijehu. Božić se slavi 25. prosinca, a sam blagdan nastao je u 4. st., kao nastojanje da se istisnu poganske svečanosti, a posebno tzv. Dan nepobjedivog boga Sunca, koji se u starom Rimu slavio u vrijeme zimskog solsticija. Isus Krist je jedino pravo Sunce, pa se to htjelo istaknuti i uvođenjem blagdana Božića.

Božićna osmina je vrijeme od narednih osam dana kada se još uvijek intenzivno slavi božićno otajstvo. Važni blagdani su Sveti Stjepan prvomučenik (26. prosinca), Sveti Ivan apostol i evanđelist (27. prosinca), Nevina dječica (28. prosinca), Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa (prva nedjelja nakon Božića ili, ako Božić padne u nedjelju, 30. prosinca), te svetkovina Sveta Marija Bogorodica (1. siječnja). Osim tih dana, nakon božićne osmine, a unutar božićnoga vremena, važni su spomendan Presvetoga Imena Isusova (3. siječnja), svetkovina Bogojavljenja ili Tri kralja (6. siječnja) te blagdan Krštenja Gospodinova (u nedjelju nakon Bogojavljenja), kada i završava božićno vrijeme.

Vrijeme kroz godinu

Vrijeme kroz godinu je podijeljeno na dva dijela, a ne može se točno datumski odrediti kada počinje i završava. Prvi dio tako započinje nakon Krštenja Gospodinova, a završetak će ovisiti o datumu Uskrsa. Tako se nedjelje između Krštenja Gospodinova i Pepelnice nazivaju nedjeljama kroz godinu, a može ih najviše biti osam. U tom vremenu posebno je važan blagdan Prikazanja Gospodinova ili Svijećnica (2. veljače), a do zadnje reforme kalendara 1969. god. božićno je vrijeme završavalo tim blagdanom. Poslije prvog dijela vremena kroz godinu slijedi uskrsno vrijeme, a po završetku uskrsnoga vremena (na Duhove) nastavlja se drugi dio vremena kroz godinu i traje skroz do Krista Kralja ili 34. nedjelje kroz godinu. Ni on nema točan broj nedjelja, nego najranije može početi s 9. nedjeljom kroz godinu. Najvažniji blagdani u tom razdoblju su ovi: Presveto Trojstvo (nedjelja nakon Duhova), Tijelovo (četvrtak nakon Presvetoga Trojstva), Preobraženje Gospodinovo (6. kolovoza), Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo (15. kolovoza), Uzvišenje svetoga Križa (14. rujna), Svi sveti (1. studenoga), Dušni dan (2. studenoga) i drugi.

Uskrsni ciklus

Uskrsni ciklus obuhvaća korizmu, Veliki tjedan sa središtem svetkovine Uskrsa te vazmeno vrijeme, koje završava Pedesetnicom ili Duhovima.

Korizma započinje nakon prvog dijela vremena kroz godinu, tj. Pepelnicom ili Čistom srijedom, a traje 40 dana, ako se oduzmu nedjelje. To je pokorničko vrijeme priprave za Uskrs koje je nastalo tako što je to najprije bilo vrijeme pokore koju su vršili katekumeni (odrasli pripravnici za krštenje), a s vremenom su im se u tome pridružili i ostali vjernici. Kroz vrijeme pokore vjernici su na snažniji način pozvani na post, molitvu i milostinju, odnosno na djela pokore i djela milosrđa. Kroz to vrijeme liturgijska boja je ljubičasta, osim 4. korizmene nedjelje, kada može biti ružičasta. Korizma traje do Velikog četvrtka navečer, a onda započinje Vazmeno trodnevlje.

Posebno snažna priprava za Uskrs počinje od Cvjetnice, a taj cijeli tjedan do Uskrsa naziva se Veliki tjedan.

Cvjetnica je spomen na Kristov svečani ulazak u Jeruzalem, kada mu je narod klicao Hosana!, ali i spomen na početak Kristove muke. Liturgijska boja je crvena.

Misom Večere Gospodnje na Veliki četvrtak započinje Vazmeno trodnevlje. Veliki četvrtak je dan ustanovljenja Euharistije i svetoga reda. Liturgijska boja je bijela. Obično se na Misi Večere Gospodnje upriliči pranje nogu, kao spomen na čin ljubavi koji je Isus pokazao na svojoj Posljednjoj večeri svojim apostolima. Također je običaj da se poslije svete Mise ostane još jedan sat u molitvi, kao spomen na Kristovu smrtnu muku u Getsemanskom vrtu. Veliki petak je dan spomena na Kristovu muku i smrt i zato toga dana nema svete Mise, nego govorimo o obredima Velikoga petka. Tada se pjeva ili čita Muka po Ivanu, moli se posebna sveopća molitva, ljubi se Kristov križ, a pričest se dijeli od hostija koje su posvećene na Veliki četvrtak. Velika subota je dan Isusovog počinka u grobu i toga dana nema svete Mise.

Navečer se u crkvama slavi Vazmeno bdjenje, najvažnije bogoslužje Crkve – Kristov prijelaz iz smrti u novi život. Sastoji se od četiri dijela: službe svjetla, službe riječi, krsne službe i euharistijske službe. Paljenje uskrsne svijeće simbolizira uskrsloga Krista, a paljenje drugih svijeća od uskrsne označava prijelaz iz smrti i grijeha u novi život ostvaren Kristovom mukom, smrću i uskrsnućem. Te se noći pjeva poseban hvalospjev uskrsnoj svijeći – Exultet. Služba riječi je bogatija nego u druge nedjelje i blagdane, odnosno može se čitati između 3 i 7 starozavjetnih čitanja, a nakon svakog slijedi psalam i kratka molitva, zatim poslanica i poklik Aleluja, te na kraju Evanđelje. U krsnoj službi se blagoslovi voda, a ona će se koristiti za krštenja do Duhova. Ako ima krštenika, oni se te noći krste. Na kraju slijedi euharistijska služba. Liturgijska boja je bijela, kao i na Misi Uskrsa.

Blagdan Uskrsa nam priziva u pamet cjelokupno Kristovo djelo spasenja, a ono se osim na sam blagdan, uprisutnjuje u svakoj nedjeljnoj svetoj Misi. Uskrs se ne slavi svake godine u isto vrijeme, nego se slavi u nedjelju nakon prvog proljetnog punog mjeseca. Kalendarski on tako može pasti između 22. ožujka i 25. travnja.

Liturgijski prostor

Kada govorimo o liturgijskom prostoru onda imamo u vidu posvećena mjesta koja su namijenjena za liturgijska slavlja. To su u prvom redu crkve, ali i neka druga mjesta poput kapelica, groblja, kipova, postaja križnog puta na otvorenom itd. Sva ta mjesta trebaju odražavati svetost bogoštovnih čina, što znači da se kroz njih treba Bogu dati dolična slava, ali i ne pretjerivati u izvanjskoj raskoši, nego više staviti naglasak na dostojanstvo i dolično sudjelovanje cijele zajednice.

Kada imamo u vidu crkve, onda je važno da one budu posvećene, kao i da važni dijelovi unutrašnjeg prostora također budu posvećeni ili barem blagoslovljeni. Unutrašnjost crkve se dijeli na dva temeljna dijela: prezbiterij ili svetište i lađa ili prostor za narod. Neke veće crkve će uz to imati i predvorje.

Prezbiterij (svetište)

Prezbiterij je mjesto unutar crkve koje je izdvojeno od ostaloga dijela tako što je povišeno za jednu ili više stuba ili je njegova posebnost istaknuta na neki drugi način. U prezbiteriju se nalazi oltar, ambon i sjedala za svećenika (sedes) i poslužitelje.

Oltar zauzima središnje i najvažnije mjesto u crkvi, jer predstavlja samog Krista, a istovremeno i žrtvenik na kojem se uprisutnjuje Kristova žrtva križa. Ta se njegova središnja uloga mora vidjeti i na izvanjski način. U načelu bi trebao biti nepomičan, a gornja ploča od prirodnoga kamena. Iz poštovanja prema Kristovoj žrtvi, oltar bi za vrijeme prinošenja euharistijske žrtve trebao biti prekriven barem jednim bijelim stolnjakom. Na oltaru može stajati samo ono što je potrebno za slavlje svete Mise: misal, kalež s pliticom, piksida (ako je potrebna), korporal ili tjelesnik, ubrus, pala, svijećnjaci i križ s likom raspetog Krista. Radi bolje čujnosti može se staviti i mikrofon, ali diskretno. Cvijeće i druge ukrase bolje je staviti ispred oltara nego na sam oltar, a također je važno da oni budu nenametljivi i da svojom raskoši ne zasjenjuju otajstvo koje slavi na oltaru.

Ambon je mjesto s kojeg se naviješta riječ Božja, odnosno s njega se slavi drugi dio euharistijskoga slavlja – služba riječi. S obzirom na njegovu važnost, poželjno je i da ambon bude nepomičan, od čvrstog materijala, a radi postizanja skladne cjeline i međusobne upućenosti i povezanosti stola riječi s euharistijskim stolom, preporučljivo je da oltar i ambon budu načinjeni od istog materijala i u istom stilu. Važno je da ambon bude postavljen na prikladnom mjestu, na način da se može dobro i vidjeti i čuti kako s mjesta predsjedatelja slavlja, tako i s mjesta svakoga vjernika unutar crkve. S ambona se čitaju samo svetopisamska čitanja, pripjevni psalmi i vazmeni hvalospjev, a može se još i držati homilija i čitati molitva vjernika.

Sedes ili sjedište za svećenika slavitelja i ostala sjedala također se trebaju nalaziti unutar prezbiterija. I ona trebaju biti vidljiva svim vjernicima u crkvi, a uz to svećenikovo sjedalo treba biti nešto naglašenije i odražavati njegovu ulogu predsjedatelja slavljem, ali pri tome valja izbjegavati svaki oblik neukusnoga raskoša. Najprikladnije mjesto za sjedala je u dnu prezbiterija, a svakako treba biti tako da i svećenik predslavitelj i ostali poslužitelji mogu s lakoćom vršiti svoju službu.

Mjesto za narod (lađa)

Mjesto za narod podrazumijeva izravno prostor za vjernike, ali i prostor gdje će biti smješteni i neki drugi elementi koji nisu svoje mjesto našli u prezbiteriju.

Mjesta za narod trebaju biti tako raspoređena unutar crkve da vjernici mogu dolično sudjelovati i pogledom i duhom. Poželjno je da su u tom smislu raspoređene klupe s klecalima, kako bi se svakom vjerniku omogućilo da može i stavom tijela izraziti svoje puno sudjelovanje.

Pjevački zbor ima posebno mjesto u crkvi jer je na određeni način posrednik između predslavitelja svetih otajstava i ostalih vjernika i u tom smislu ima posebnu službu koja treba biti vidljiva, a istovremeno treba biti vidljivo da je on dio okupljene zajednice vjernika. Zato je poželjno da bude smješten ondje gdje će se lako ostvariti komunikacija i s predvoditeljem slavlja i s ostalim narodom. Također i orgulje, kao i druga zakonito odobrena liturgijska glazbala trebaju biti smještena tako da budu na pomoć zboru, a svima dovoljno čujna.

Svetohranište ili tabernakul je mjesto u kojemu se čuvaju posvećene hostije, a prema trenutačnim liturgijskim odredbama preporučuje se da ono bude smješteno izvan prezbiterija, ali na doličnom i odmah s ulaza vidljivom mjestu, prikladnom za osobnu molitvu, kao što su npr. pokrajnje kapele, ako ih crkva ima. Ipak, dozvoljeno je da svetohranište bude smješteno i unutar prezbiterija, ali ne bi smjelo zasjeniti oltar, središte u misnom slavlju. Ovdje valja napomenuti kako nisu svi zadovoljni takvim odredbama i drže da bi svetohranište trebalo zauzimati najčasnije i najvidljivije mjesto u prezbiteriju, kako je to i bilo do Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.). Uz svetohranište se redovito postavlja vječno svjetlo koje upućuje na Kristovu prisutnost u posvećenim hostijama.

Uz navedeno, valja spomenuti i stolić za darove, ispovjedaonicu, krstionicu, svete slike, kipove, postaje križnoga puta.., koje također treba brižno smjestiti unutar crkvenoga prostora, a o svemu tome mjerodavne upute pronalazimo u Općoj uredbi Rimskog misala (OURM), u brojevima 288-318.

Liturgijska odjeća i ostalo liturgijsko ruho

Liturgijska odjeća je odjeća koju nosi svećenik i drugi zaređeni službenici u liturgijskim činima, a u širem smislu riječi odnosi se i na laike, npr. ministrante, akolite, čitače i sl. Liturgijsko ruho se odnosi i na druge predmete od tkanine, a koji se koriste u liturgijskim slavljima.

Liturgijska odjeća koju nosi svećenik u misi nije jednaka onoj koju nosi u liturgijskim slavljima izvan nje, a također od njegove se odjeće razlikuje odjeća đakona i biskupa.

Liturgijska odjeća svećenika

Svećenici nose reverendu ili talar, tj. dugu usku crnu mantiju koja se s prednje strane kopča cijelom dužinom i ima ukupno 33 dugmeta. Ona je znak njihova staleža, a označava da je riječ o dijecezanskim ili biskupijskim svećenicima, tj. onima koji nisu redovnici. Redovnici imaju drukčiju svoju haljinu, a ona se naziva habit. Habit je po svom kroju i boji različit od reda do reda, tj. po njemu se na izvanjski način može znati koji redovnik pripada kojem redu. Habiti su obično u smeđoj, crnoj, bijeloj ili sivoj boji.

Kada slavi svetu misu, svećenik najprije stavlja na ramena i gornji dio leđa amikt, oplećak ili humeral. Riječ je o pravokutnom komadu platna koji na svojim krajevima ima vrpce, kojima se oplećak vezuje. On se ne mora nositi ako alba oko vrata pokriva svjetovnu odjeću. Na njega se oblači alba, bijela duga haljina s uskim rukavima, a koja se u struku vezuje pojasom ili cingulumom. Ipak, ukoliko je alba takvog kroja da i bez cinguluma pada skladno niz tijelo, onda on nije nužan. Na albu svećenik stavlja štolu, dugi uski šal čiji krajevi padaju s prednje strane niz prsa, a njezina će boja ovisiti o liturgijskom vremenu, jednako kao i boja misnice. Misnica ili kazula je najgornji dio liturgijske odjeće koju svećenik nosi dok slavi svetu misu, a po kroju čini polukrug i ima otvor za glavu. Iako nije propisan dizajn misnice, prikladno je da po svojim motivima bude decentna i odražava uzvišenost otajstava koja se slave.

U liturgijskim slavljima izvan mise svećenik može na sebi imati samo roketu, tj. kraću bijelu košulju od albe, i štolu.  U procesijama i nekim drugim svetim činima svećenik nosi pluvijal, tj. posebno svečani plašt koji se pričvršćuje kopčom, a kada vrši svete čine s Presvetim Oltarskim Sakramentom, onda se zaogrne širokim šalom koji se naziva velum. Velum ima na svojim krajevima džepove u koje svećenik gurne ruke, kako ne bi izravno doticao Svetootajstvo, nego iz poštovanja to čini preko veluma.

Liturgijska odjeća đakona

Đakon ne može slaviti svetu misu i ne može nositi misnicu, nego je njegova vlastita odjeća dalmatika, tj. odjevni predmet koji kada se rastvori tvori oblik križa, a u sredini ima otvor za glavu. Nosi je preko albe i štole, s tim da je đakonska štola drukčija od svećeničke, odnosno ona je obično nešto šira, a nosi se tako da se stavi preko lijevoga ramena, pada dijagonalno preko prsa i pričvršćuje se na desnom boku.

Liturgijska odjeća biskupa i drugih prelata

Načelno, biskup nosi istu odjeću kao i svećenik, osim što je njegova reverenda nešto raskošnija i ima ljubičaste dugmad, obrub i pojas, ali ima još neke odjevne predmete, kao što su soli Deo, mitra, pastirski štap, rukavice, sandale, pektoral, prsten, biret itd. Soli Deo (samo Bogu, samo pred Bogom) naziv je za malu ljubičastu kapicu koju biskup u euharistijskom slavlju skida samo za vrijeme pretvorbe. Mitra je visoka, ukrašena kapa koja ima dva šiljka, jedan naprijed, drugi odozada, te dvije trake koje padaju niz leđa, a simbolizira biskupsku učiteljsku vlast. Također, biskup može nositi i dalmatiku ispod misnice, jer njegova služba obuhvaća puninu svetoga reda. Pektoral je zlatni križ na zlatnom lancu, koji biskup nosi na prsima, a označava biskupovu svećeničku službu. Pastoral ili pastirski štap je biskupov štap koji je zavrnut na vrhu, a označava njegovu pastirsku službu. Prsten simbolizira da je biskup zaručen s Crkvom. 

Iako sve više izlaze iz upotrebe neki posebno svečani biskupski odjevni predmeti pa ih se sve rjeđe može vidjeti, ipak još uvijek u biskupsku odjeću spadaju i cappa magna, tj. vrlo dugačak plašt ljubičaste boje koji se koristi u posebno svečanim liturgijskim slavljima, zatim mozzeta, kratki ogrtač koji se s prednje strane kopča nizom dugmeta, gremiale, pokrivalo za biskupovo krilo u nekim dijelovima svete mise ili kod podjeljivanja svetih redova, rukavice, sandale, posebna kapa koja se naziva biret itd.

I drugi prelati, odnosno crkveni velikodostojnici imaju neke posebne odjevne predmete, ili su oni barem u drugoj boji. Tako nadbiskupi i kardinali u crvenoj, a papa u bijeloj. Palij je poseban odjevni predmet koji nose nadbiskupi metropoliti i papa, a riječ je o šalu od bijele vune s dvjema vrpcama, od kojih jedna pada preko prsa, a druga preko leđa, i koji ima utkanih šest križeva, a simbolizira zajedništvo nadbiskupa metropolita s papom. Palij podjeljuje papa. Papin prsten se naziva ribarski prsten, a simbolički ga povezuje sa svetim Petrom, ribarom i prvim papom.

Liturgijska odjeća laika

I laici koji imaju neku liturgijsku ulogu, npr. akoliti, čitači ili ministranti, mogu na sebi imati albu ili neko drugo ruho koje je odobrila pojedina biskupska konferencija.

Ostalo liturgijsko ruho

Osim liturgijske odjeće koju nose posvećeni službenici i laici poslužitelji, u crkvi se koristi i drugo liturgijsko ruho. Tu se ubrajaju oltarnici i druga pokrivala za liturgijski namještaj, korporal ili tjelesnik, pala, purifikatorij ili kaležnjak, platna za zastiranje križeva i slika, nebnica ili baldahin, prekrivač za ambon, itd. Korporal je komad bijelog platna kvadratnog oblika, a na kojem se za vrijeme svete Mise stavlja kalež, patena ili plitica s velikom hostijom i ciborij, tj. posuda s hostijama. Pala je manji učvršćeni komad bijelog platna kvadratnog oblika, a kojim se pokriva kalež. Purifikatorij je laneni bijeli rupčić kojim se za vrijeme svete Mise briše kalež, čisti ciborij i druge posude za hostije, te njime svećenik briše kalež nakon pričesti pod prilikom vina. Na 5. korizmenu nedjelju može se izvršiti zastiranje križeva i slika, a to platno je onda ljubičaste boje. Baldahin ili nebnica je veliki komad platna koji je razapet na četiri motke, a nosi se obično iznad svećenika koji u procesijama nosi Presveti Oltarski Sakrament ili moći svetaca.

Liturgijske boje

Četiri su temeljne liturgijske boje: bijela, crvena, ljubičasta i zelena, ali mogu biti i ružičasta i crna, a bijela boja se može zamijeniti još svečanijom zlatnom ili srebrnom. Upotreba liturgijske boje propisana je za svako liturgijsko slavlje, već prema njegovu smislu i stupnju. Liturgijske boje se ne odnose samo na liturgijsku odjeću, nego i na ostalo liturgijsko ruho, kao što su oltarnici (stolnjaci za oltar) i drugi prekrivači liturgijskog namještaja.

Bijela boja izražava radost, čistoću, otkupljenost, a koristi se u božićnom i vazmenom vremenu, u Gospodnjim slavljima koja nisu vezana uz njegovu muku, zatim u slavljima Blažene Djevice Marije, svetih anđela, u slavljima onih svetaca koji nisu mučenici, u svetkovinama Svih svetih i Svetog Ivana Kristitelja, te na blagdane Svetog Ivana Evanđelista, Katedre svetog Petra i Obraćenja svetoga Pavla.

Crvena boja označava mučeništvo, vatru, snagu Duha Svetoga, pa se dosljedno u liturgiji koristi na Cvjetnicu, Veliki petak, na Pedesetnicu (Duhove), u slavljima muke Gospodnje, na blagdane apostola i evanđelista te u spomendanima mučenika.

Zelena boja označava odmor, uobičajeni ritam, pa se skladno tome koristi u vremenu kroz godinu.

Ljubičasta boja je boja pokore i ozbiljnosti, a upotrebljava se u vremenu došašća i korizme, a može se koristiti i u službama i misama za pokojne. Ondje gdje je takav običaj, u misama i službama za pokojne koristi se crna liturgijska boja.

Osim navedenih, kako je to već ranije bilo rečeno, u dvije nedjelje –  3. nedjelja došašća (Gaudete) i 4. nedjelja korizme (Laetare) – ondje gdje je takav običaj, upotrebljava se ružičasta boja. To su nedjelje radosti, odnosno svojevrsnog odaha u pokorničkom korizmenom i adventskom vremenu pa je lijepo da se to i naizvan vidi. Ipak, kako je riječ o dodatnom trošku za samo dva dana u godini, razumljivo je zašto će se obično i u tim slavljima upotrebljavati kroz to vrijeme uobičajena boja – ljubičasta.

Liturgijsko posuđe

Liturgijsko posuđe je ono posuđe koje se koristi u svetoj Misi i drugim liturgijskim slavljima. To se najviše odnosi na kalež, pliticu ili patenu i ciborij, ali u liturgijsko posuđe spadaju i vrčići za vodu i vino, pričesna patena, monstranca ili pokaznica, kadionica, navikula ili lađica, zvonce, škropionica i škropilo ili aspergil, relikvijar, stalak za misal, oltarski križ, pacifikal, arma Christi, tj. poseban križ za križni put, procesional, krizmarij ili posudice za sveta ulja, itd. U širem smislu riječi, u liturgijsko posuđe spadaju i korporal, purifikatorij i pala, ali s obzirom da je riječ o platnenim predmetima, njih smo već uvrstili i objasnili u podnaslovu o liturgijskom ruhu.

Kalež i plitica su liturgijski predmeti u kojima se prinose, posvećuju i blaguju kruh i vino. Kalež se odnosi na vino, a plitica je tanjurić za veliku hostiju koja se podiže u prikazanju. Poradi uzvišenosti Kristova tijela i njegove krvi, kalež i plitica bi načelno trebali biti od plemenite kovine, ili barem iznutra pozlaćeni, ali s prosudbom biskupskih konferencija i uz odobrenje Svete Stolice, mogu biti i od drugog plemenitog materijala, npr. od ebanovine ili nekog drugog tvrdog drveta. Isto vrijedi i za ostalo liturgijsko posuđe namijenjeno za hostije.

Ciborij, piksida ili čestičnjak je poseban kalež s poklopcem, a u kojem se čuvaju posvećene hostije u svetohraništu. Svećenik ga vadi, ako je potrebno, neposredno prije pričesti vjernika, a vraća ga nazad nakon pričesti. Ampulice, gostarice ili vrčići za vodu i vino mogu biti od stakla ili nekog drugog materijala. Pričesna patena je tanjurić koji ministrant stavlja vjernicima pod bradu prilikom pričesti na usta, kako ne bi posvećena hostija slučajno pala na pod ili se na neki drugi način oskvrnula.

Monstranca, ostenzorij ili pokaznica je veći ukrašeni predmet sa staklenim dijelom u sredini, a u kojem se čuva i izlaže na štovanje ili se nosi u procesiji Presveti Oltarski Sakrament. Kadionica ili turibul služi za paljenje tamjana u svečanim liturgijskim slavljima, a tamjan se čuva u lađici ili navikuli i iz nje se žličicom vadi i stavlja u kadionicu. Zvonca služe za upozoravanje vjernika na posebno svete dijelove svete Mise. Škropionica je metalna posuda s ručkom u kojoj se drži blagoslovljena voda i u koju svećenik umače škropilo ili aspergil, odnosno metalnu ručku s kuglom i rupicama na vrhu, a kojima škropi vjernike, sebe, pobožne predmete, hranu itd. Relikvijar ili moćnik je veći i ukrašeni predmet u kojem se čuvaju relikvije nekog sveca. Stalak za misal je drveno ili metalno postolje na kojem se drži misal za vrijeme svete Mise. U crkvi se koristi nekoliko križeva, pa tako oltarski križ s raspetim Isusovim tijelom, zatim pacifikal, odnosno križ kojim svećenik blagoslivlja narod, procesional, križ koji se nosi na čelu procesija, poseban križ za križni put, tzv. arma Christi, a na koji su pričvršćeni različiti predmeti koji su vezani uz Kristovu muku, kao i veći križ ili križevi na zidu. Krizmarij je spremište s posudicama u kojima se čuvaju katekumensko ulje, krizma i bolesničko ulje.

I za liturgijsko posuđe vrijedi načelo da treba biti jednostavno, ali dostojno Božje slave. To vrijedi kako za materijal od kojeg su pojedini elementi napravljeni, tako i za njihovu estetsku vrijednost.

Liturgijske knjige

Liturgijske knjige su službene knjige Crkve iz kojih se čita ili pjeva u liturgijskim slavljima. Među liturgijske knjige posebno spadaju misal,  lekcionar, pontifikal, evanđelistar, obrednik, časoslov, martirologij, a u širem smislu i molitvenici, pjesmarice i neki drugi priručnici.

Misal je knjiga koja sadrži euharistijske obrasce za svećenika i vjernike, a s lekcionarom, odnosno knjigom koja sadrži misna čitanja, čini jednu cjelinu. Hrvatsko aktualno izdanje lekcionara podijeljeno je u osam svezaka: za godinu A, godinu B i godinu C, zatim tri sveska svagdanjih čitanja, te svetačka i prigodna i zavjetna čitanja. Pontifikal ili biskupski ceremonijal je liturgijska knjiga koja sadrži obrede i molitve za svečane Mise koje slavi biskup ili neki drugi prelat. Knjiga koja sadrži misne obrasce za euharistiju koju predslavi papa naziva se Rimski ceremonijal. Evanđelistar je knjiga koja sadrži posebno raspoređene perikope ili odlomke iz četiriju evanđelja, a koji se čitaju na svetoj Misi. Obično se kao zasebna knjiga koristi na pontifikalnim Misama, odnosno Misama koja  slavi biskup, a tada iz njih Evanđelje svečano naviješta đakon, dok se u redovitim situacijama i evanđelje čita iz lekcionara. U godini A prevladavaju čitanja iz Evanđelja po Mateju, u godini B po Marku, a u godini  C po Luki.

Obrednik je liturgijska knjiga koja sadrži obrede i molitve kod podjeljivanja sakramenata i sakramentala. U ranijim je vremenima bio ujedinjen u jednoj knjizi, a danas je podijeljen na niz svezaka. Časoslov ili brevijar je knjiga koja sadrži psalme, svetopisamska i druga čitanja, himne, antifone, homilije itd., a koji su podijeljeni po danima i namijenjeni su da se mole u određene sate. Svećenici i redovnici imaju obvezu svakodnevno moliti časoslov, a preporučuje se da isto čine i laici. Martirologij je knjiga u kojoj su po kalendaru zabilježena imena svetaca koji se toga dana slave, te uz njih i kratki životopis, a također je namijenjen da se čita u nekim liturgijskim slavljima.

---

Svi nastavni materijali za 2. razred SŠ